Buda i prosvjetljenje

Važno je napomenuti kao Buddha nije smatrao da je on sam božanske prirode. On je meditirao, ali nije se niti molio božanskim bićima (kakvih nije nedostajalo u Indijskim religijama). Nije tvrdio da je njegova religija različita od tadašnjeg hinduizma. Po njemu, vjerojatno, to i nije bila religija nego put prema oslobođenju.

To oslobođenje je bitno drukčije od kršćanskog ili zoroastrijanskog. U Budizmu nema raja i pakla (osim ako se život-patnja ne nazove paklom). Po budizmu moralnost ne dolazi od prijetnje paklom, moralnost je dio puta kojeg svaki budist mora poduzeti, a da bi se spasio.

Ali, ono najbitnije, i najteže za shvatiti je što je budistima u stvari prosvjetljenje

Ne-ja

Ne-ja

Jedno od najvažnijih filozofskih pojmova Budizma je takozvano ne-ja. Pokušati ću ga objasniti...

Naše tijelo se ne sastoji od onih istih atoma od kojih je bilo sastavljeno prije deset godina. Atomi našeg tijela se mijenjaju. Po čemu je onda ono tijelo isto kao i ovo tijelo (danas)? Očito je osim atoma ovdje još nešto.

Nazovimo to nešto, na primjer duh (iako možda nije najbolja riječ). Ali OK, po čemu duh zna da se cijelo vrijeme nalazi u istom tijelu, kad atomi dolaze i odlaze? Po čemu svijest da smo mi - zaista mi opstaje u našem tijelu.

Jednostavno: sjećanja.

Da nije sjećanja ne bismo nikad mogli imati neki svjetonazor, ne bismo mogli imati prijateljstva, ne bismo bili Ivan, Marko, Matej, Luka ili George Bush. Ali, sjećanja su nešto što ovisi o našem tijelu. U njemu se pohranjuju i podložna su vremenu. Što kad bi od duha izbacili sjećanja (i sve ostalo što je vezano uz naša tijela)?

Ostalo bi nešto što je duh, ali nije vezano uz neko tijelo. U biti, ostao bi naš duh, ali bez svog ja. Odnosno, budističko ne-ja.

Budisti i reinkarnacija

Budisti u stvari ne vjeruju u reinkarnaciju. Jer, vjerovati u reinkarnaciju znači vjerovati da ja (ili moj duh) nakon smrti odlazim u nekok drugo tijelo.

Po čemu ću znati da je ono ja u mojoj, tobožnjoj, sljedećoj reinkarnaciji -- zaista isto ja. To može biti isto ja, samo ako postoji neki kriterij po kojemu mogu dokazati taj identitet. Dakle, duh bi pri reinkarnaciji trebao zadržati nešto iz prošlog života. Vjerojatno sjećanje - zakopano negdje u dubinama podsvjesnog.

Međutim, po budistima, ono što ide od tijela do tijela nije ja, nego Budističko ne-ja. I kad se preseli u neko drugo tijelo to više nisam ja, jer u doticaju s materijom tog tijela ono postaje neka druga osoba.

Ne samo to... Budističko ne-ja je jedna još amorfnija masa... Može se desiti da isto ne-ja ode u potpuno različita tijela. Ili ne-ja postoji u cijelom svemiru, a onda u interakciji s nekim nakupinama materije (tijelima biljaka i životinja) postaje netko.

Budizam kao religija

Kao Epikurejstvo -- ni budizam nije nikad trebao postati religija širokih narodnih masa. Razlog je jednostavan:

Budizam u početku nije uopće bila religija. To je bio put prema prosvijetljenju. Buda nije ništa govorio o božanstvima. Bez bogova i duhovnih bića nema dramatike, nema priče koja se može ispričati djeci i starcima.

Kako to da je Budizam ipak postao tako popularna religija?

Nemam pojma. Sigurno je jedan razlog u tome što je Buda bio princ koji je otkrio kako nije sve u bogatstvu. To je priča kakvu narod voli. Uostalom, postoji i kršćanska verzija priče o životu Buddhe. Na osnovu priče je Buda čak i proglašen kršćanskim svecem.

Ali, čak i takva lijepa priča o bogatom čovjeku koji postaje mudrac nije mogla opstati u masama bez mitoločkih i politeističkih primjesa. Tako da su neke grane budizma danas klasične religije u kojima se ljudi mole Buddhi (a to je jedna stvari koju pravi Buddha ne bi odobravao).

Buda

Buddha je rođen u 6. stoljeću prije naše ere. Pravim imenom Siddharta Gotama, bio je pripadnik vladajuće klase. Prema legendi, mladost je proveo okružen lijepim ženama, dobrom hranom i  općenito je živio je luksuznim životom. Vrlo rano se je oženio i dobio je dijete.

Da je tako nastavio svoj život -- ne bi nikad dospio u povijesne čitanke. Njega je promijenilo jedno popodne kad je izašao iz svoje palače i iz svoje kočije promatrao malo svijet oko sebe. Tri scene su ga se posebno dojmile... Prvo je vidio starog i nepokretnog čovjeka. Zatim je ugledao mlađeg, ali teško bolesnog. I na kraju je uz cestu vidio ljudski leš. Sve to ga je natjeralo na razmišljanje, nakon čega je izgubio volju za životom kakvog je do tada živio.

Krenuo je put po svijetu u potrazi za učiteljima koji će ga spasiti iz tog kruga smrti i rađanja, odnosno reinkarnacije u kakvu su vjerovali tadašnji Indijci. Ali, uspjeh je izostao, niti vrhunski svećenici, niti asketi, ni filozofski mudraci -- nitko mu nije uspio pomoći.

Sve dok...

Sve dok jednog dana, pod drvetom mudrosti nije sam spoznao istinu. Ta istina nije baš jednostavna i bazira se na jednom neintuitivnom pojmu vlastitog ne-ja, ali o tome drugom prilikom.

Bitan je put kojeg je on zacrtao - put prema prosvjetljenju. I on je smatrao kako od mističnih i ekstatičnih iskustava čovjek nema nikakvih koristi. Tko želi prosvjetljenje ne bi smio intenzivno tragati za njime.

Budizam i bogovi

U dva i pol tisućljeća budizam se puno promijenio. Ali onaj izvorni budizam je po još nečemu sličan epikurejstvu: rani budisti nisu bogovima davali preveliku važnost. Oni su postojali (a možda i nisu) u nekom svom svijetu. Vjerojatno su mogli utjecati na ljudske živote, ali i oni su živjeli život po istim pravilima.

I bogovima je život bio patnja.

U šestom stoljeću pne u Indiji...

U šestom stoljeću prije naše ere u Indiji je nastajala jedna važna religija i filozofija... Kao i Epikur, utemeljitelj te religije je smatrao kako su intenzivne emocije uzrok ljudskoj nesreći. Život, sam po sebi, nije neka veliko zadovoljstvo -- život je patnja. Postoje razlozi zašto je život patnja. Ako se ti razlozi shvate i život živi na ispravan način -- patnja može prestati. Još bolje, postoje naputci (njih osam) s kojima se može osloboditi patnje.

Rečenice koje sam izdvojio kurzivnim pismom su takozvane, četiri plemenite istine, a religija je budizam.