Platon i duša

Platon je bio uvjeren kako je duša besmrtna. Vjerovao je i to da je vjerovanje u istinito koje možemo dokazati vrijednije od vjere u nešto što je istinito, ali nedokazivo.

Kako je, onda, Platon obrazložio besmrtnost duše? Nekoliko njegovih argumenata:

Kao što priroda oko nas prolazi kroz cikluse, prirodno je pretpostaviti da takve cikluse prolazi i duša. Materija mijenja oblike, ali ne nestaje iz ovog svemira. Prirodno je, onda, pretpostaviti da i duša ne nestaje.

Kad shvatimo neku novu stvar -- u jednom trenutku nastane onaj "Aha!" (shvatio sam!) efekt. Platonu je to bio dokaz da stvari ne učimo, nego da se samo podsjećamo znanja kojeg naša duša već ima. Ako to znanje ima -- morala ga je dobiti puno prije rođenja. Dakle, i duša je morala postojati prije rođenja.

I tu sad slijedi najvažniji Platonov argument za besmrtnost duše...

Besmrtnost duše je izravna posljedica teorije o formama. Budući da forme postoje, ali ne na isti način kao sve ovozemaljsko, a ljudska duša ih jedina, na ovom svijetu, može shvatiti -- i duša mora postojati na način na koji postoje i forme. Duša je na neki način sličnija formama nego ovozemaljskim stvarima, dakle...

Kad govorimo o nekom toplom predmetu -- on se može ohladiti (ako mu se dodaje hladnoća). Ali, ako govorimo o pojmu topline -- on se ne može ohladiti. Jer je to forma koja je savršena i kojoj je sama definicija da bude topla. Kad bi se mogla ohladiti -- to ne bi bila toplina.

Slično je s dušom, ona se ponaša po istim pravilima po kojima se ponašaju i forme. Duša ima neka svoja svojstva koja su apsolutna, a jedno od njih je da je duša živa. Kad bi duša umrla -- to bi samo bio dokaz da ona u stvari nije duša. A, mi ljudi (očito) imamo duše, dakle one moraju biti besmrtne.

Republika i zakoni

Ljudska duša se, po Platonu, sastoji od tri dijela: razum, apetit i duh. Isto tako i društvo se sastoji od tri grupe -- vladari (razum), narod (apetit) i policija/vojska (duh). Država funkcionira tek kad svaka skupina radi točno ono što je njezin zadatak. Vladari trebaju biti filozofski obrazovani i mudri.

I tako dalje... Ali ne da mi se danas pisati hvalospjeve... Platon u državi vidi nekakvu skoro-metafizičku tvorevinu, a ne društveno uređenje koje se sastoji od ljudi. Ljudi koji imaju svoje motivacije, a koje nisu iste za sve članove društva. Njegova država se svodi na pretpostavku "ljudi bi trebali", a znamo da se ljudi ne ponašaju prema očekivanjima.

Platonova idealna država nije demokratska. Prije bi ju se moglo opisati kao totalitaristička utopija s par demokratskih ideja. Ipak, prije nego što krenemo s kritikama -- to su bila neka druga vremena...

Protagora

"Čovjek je mjera za sve stvari" kaže Protagora. Rođen 490, umro 410, veći dio života proveo je u Ateni gdje je bio prvi od onih koji su tvrdili kako podučavaju ljude vrlinama -- sofisti. U gradu je bio cijenjen kao stručnjak o pravnim pitanjima, a tokom života je od svojih učenja zaradio veliko bogatstvo.

Puno praktičniji od Platona i Sokrata, bavio se stvarima u koje je imao uvida i nije koketirao sa idejama o kojima nema dovoljno spoznaja. Bio je agnostik: smatrao je kako o bogovima znamo premalo da bi mogli uopće razmišljati o njihovoj prirodi. Zbog toga je 415. godine bio optužen za krivovjerstvo i protjeran iz Atene, a njegova djela su javno spaljena.

Sofisti

Sofisti su bili lutajući učitelji koji su išli od grada do grada i za novac podučavali ljude. Njihov stav prema znanju je bio vrlo pragmatičan -- podučavali su znanja i vještine koje su ljudima bile potrebne. Posebno su se isticali u poznavanju retorike -- vještine snalaženja u diskusijama, polemikama, a i svađama. U tadašnjoj Grčkoj je ta sposobnost bila izuzetno važna, tako da su Sofisti skupo naplaćivali svoje usluge. Mnogi su se od toga i obogatili.

O sofistima znamo prije svega iz sačuvanih djela grčkih filozofa. Ti filozofi nisu imali visoko mišljenje o sofistima, razlozima zašto podučavaju (da bi se obogatili) i onome što podučavaju (znanja potrebna za napredovanje u društvu). Zbog toga nam je do dana današnjega ostala ideja kako su oni ljude učili kako pobijediti u diskusijama -- ne argumentima nego spretnim korištenjem jezika. Međutim, istina je vjerojatno bila nešto drukčija i vjerojatno nisu zaslužili baš sve te kritike...

Dobrota i znanje

Platon kaže kako je razvoj u razumnu i moralnu osobu cilj svakog čovjeka i jedini put prema sreći. Ponekad izgleda kao da sreću možemo naći na brzinu u "svakodnevnom". To je samo zato što ne razumijemo dovoljno svijet oko sebe. Slično je s dobrim i lošim djelima: Loša djela činimo a da toga nismo svjesni, jer ne poznajemo dovoljno svijet oko sebe. Kad bi znali što je istina -- mogli bi se uvijek ponašati ispravno.

Dakle, kad bi znali ponašali bismo se ispravno i bili bi sretni. U tom smislu -- dobrota, znanje i sreća su, po Platonu, jedan te isti cilj...

Spoznaja, učenje, podučavanje...

U jednom Platonovom dijalogu, Sokrat objašnjava mogućnosti spoznaje temeljnih istina: Po njemu je duša besmrtna i rođena je sa svim znanjima koja su joj potrebna. I zato, otkrivanje filozofskih tajni u stvari nije otkrivanje potpuno nepoznatog, nego prisjećanje onoga što već znamo. Zato, kod podučavanja, ne treba učenika učiti nego voditi ka znanju.

Svaka tvrdnja može biti istinita ili lažna. Platon je vjerovao kako je važno vjerovati u istinu, ali jednako je važno imati jake razloge zbog kojih vjerujemo da je naš stav istinit. Dakle, apsolutna istina u koju vjerujemo, a nemamo jakih argumenata, nije jednako vrijedna nekoj drugoj istini koju možemo dokazati.

To je njegov odgovor na jedno od temeljnih filozofskih pitanja: "Može li čovjek shvatiti svijet oko sebe?". Ali to je i polemika sa grupom koja je postojala u to vrijeme -- sofistima. Sofisti su bili skupina učenih ljudi koje su prenošenje svojeg znanja shvaćali vrlo pragmatično. Podučavali su stvari koje su ljudima bile potrebne u životu. Dakle, motiv nije bio ljubav prema znanju. I podučavali su za novac. Potpuna suprotnost onovjekovnim filozofima.

Teorija o Formama

Problem kojeg je Platon pokušao riješiti svojom teorijom o formama je u stvari problem s našim jezikom i našim mislima. Kad kažemo "Ana" na umu nam je neka točno određena osoba i znamo sve o njoj, ali kad kažemno "čovjek" -- ono o čemu govorimo je nešto potpuno općenito. Znamo da "čovjek" ne mora nužno imati sva Anina svojstva, taj općeniti "čovjek" nema boju očiju, nema spol, boju kože. I, u stvari, "čovjek" ne postoji u našem svijetu. Postoje samo konkretni Damjani, Ane, Roberti, Platoni, Herakliti...

Ipak, kad kažemo "čovjek" toliko smo sigurni u ono što govorimo da možemo kazati kako ljudi postoje. Nabrajamo svojstva koje imaju i tražimo zakonitosti po kojima se ponašaju. Kakva je točna veza između "čovjeka" i konkretnih ljudi. Ili, kakva je veza između ljubavnih veza konkretnih ljubavi i općenite "ljubavi"? Platon ove općenite kategorije naziva "formama".

Platonova teorija o formama se zasniva na pretpostavci da postoji neka druga razina pojavnosti u kojima stvari imaju svoju pravu prirodu. I ne samo stvari nego i pojave (kao ljepota ili pravednost). Forme u tom svijet su hijerarhijski poredane, a na vrhu je pojan dobrote. Forme su razumljive samo razumom, a svijet oko nas osjetima.

Svaka forma, je na neki način predložak za stvari i pojave u našem svijetu. Na primjer -- konkretan čovjek, konkretan kamen, ili ljepota neke žene. Za razliku od pojma "čovjek", "kamen" ili "ljepota". Ovo svjetovno konkretno je, na neki način vezano s formom. Točan odnos forme i konkretne stvari je predmet mnogih nejasnoća u filozofskom svijetu.

Međutim, treba kazati da je Platon, u drugoj polovici svog života, našao neke probleme koje teorija o formama ne objašnjava baš najbolje.

Republika

Platon je ostatak života proveo podučavajući u Akademiji, s jednim kratkim, ali vrlo bitnim, "izletom".

Kad je umro Dionizije I, vladar Sirakuze -- na vlast je došao njegov neiskusan sin Dionizije II. Dionizijev šogor Dion je bio otprije Platonov prijatelj i pozvao ga je da od mladića napravi uzornog vladara. Platon je imao teoriju o vladanju državom i opisao ju je u svojem djelu "Republika". Međutim, pokazalo se da je mladi klipan nezainteresirani spletkaroš.

I Platon je morao odustati od svojeg zadatka, a njegovo njegove ideje o idealnom vladaru -- utopija.

Akademija

Platonova visokoškolska institucija je nazvana "Akademija" jer je to bio posjed bogatog Atenjanina -- Akadema. To nije bila jedina takva institucija (sam Aristotel je osnovao svoj Licej), ali je bila prva i najdugovječnija. Ona je nadživjela Platona i cijelu starogrčku povijest. Zatvorio ju je tek car Justinijan 529 godine naše ere, zato što nije bila u skladu s kršćanskim mišljenjem. Iako je imala neka religijska obilježja, ono je bila vrlo slična sveučilištima koja su se dva tisućljeća kasnije počela osnivati u Evropi.

U akademiji se između ostalog proučavala astronomija, biologija, etika, geometrija, retorika... Sam Platon je cijelo vrijeme bio aktivan predavač. Smatrao je kako se znanje najbolje prenosi razgovorom i vjerojatno je Akademiju smatrao svojim remek-djelom.

Platonov život

Platonovi roditelji su bili jedna od najvažnijih obitelji u gradu. Platon-klinac je imao vrhunsko obrazovanje u filozofiji i znanosti. Vjerojatno je planirao baviti se politikom, ali negdje pred kraj njegovog mladenačkog doba promijenio je mišljenje.

Još kao mlad čovjek je postao Sokratov učenik (kao i dobar dio obrazovanih mladih ljudi tog doba). Međutim, Sokrat je upravo bio optužen za "kvarenje gradske mladeži". I, kao što znamo, bio je optužen na smrt ispijanjem otrova. Taj je događaj promijenio mladog Platona.

Odlučio je skloniti se iz Atene, navodno je neko vrijeme putovao mediteranskim zemljama. Upoznavao je svijet i razmišljao je o njemu. Kad se vratio u Atenu osnovao je svoju školu: Akademiju -- prvu visokoškolsku ustanovu zapadnog svijeta.

To je događaj prekretnica u povijesti zapadne civilizacije.

Platon

Sokratov učenik rođen 428 godine p.n.e. u Ateni. Pravim imenom Aristokle, Platon je bio najveći književnik među filozofima i najveći filozof među književnicima. Otac zapadne mudrosti, osnivač prve visokoškolske ustanove i, po mišljenju mnogih -- filozof kojeg još nitko nije nadvisio.

Sokratovi stavovi

I šta je u stvari taj čudan lik govorio ljudima na ulici? Koja je točno bila njegova filozofija? To u stvari nitko ne zna. Sokrat je čest lik u Platonovim dijalozima, ali nitko ne zna progovara li taj "Sokrat" Sokratovim ili Platonovim riječima. Čak i među onima koji su ga poznavali -- nije postojao konsenzus o njegovim stavovima.

Vjerojatno je smatrao kako je duša besmrtna, i kako se ljudi ne bi trebali baviti prizemnim stvarima. Ljudi bi trebali kultivirati svoju dušu, ali moralna ispravnost o kojoj on govori je prije rezultat rada na svojoj duši (i možda malo božanske pomoći), negoli roditeljske skrbi. Uostalom, on sam je često bio napadan zato što se nije trudio odgajati svoju djecu (a šetao je ulicama grada i ljudima objašnjavao što je ispravno i što nije...).

I po njemu bi u idealnoj državi na vlasti trebali biti filozofi, i zato nije bio neki pobornik demokracije. Ali, mora mu se priznati da je bio jedan od prvih koji je i ženama priznavao neke pozitivne osobine. U njegovim razgovorima po ulicama Atene, često ga se moglo naći kako razgovara i sa ženama.

S obzirom na neodređenost Sokratove ostavštine, velika većina kasnijih grčkih škola je našla nešto svoje u Sokratu. I skoro svi su ga smatrali ili osnivačem ili važnim predstavnikom svoje škole mišljenja.

Sokratova smrt

Jedan je Sokratov prijatelj u delfskom proročištu upitao "Je li itko mudriji od njega?", a odgovor je bio nedvosmisleno "Ne". Po Sokratu, on je mudriji od drugih samo utoliko što je on svjestan da ništa ne razumije. Za razliku od ostalih Atenjana koji su puni sebe i svojih stavova (a u stvari nemaju pojma pojma o svijetu oko sebe).

Takav stav prema sugrađanima je na kraju bio uzrok sudskom postupku i njegovoj smrtnoj osudi. Nekolicina više-manje važnih Atenjana je podiglo optužnicu u kojoj tvrde kako Sokrat kvari mladež učeči ih o krivim vrijednostima i vjeri u krive bogove. U sudskom postupku, opisanom u Platonovoj knjizi, je Sokrat iznio svoju obranu i ujedno optužbu protiv njegovi tužitelja. Kad se optužbom od njega tražilo da se odrekne svoje filozofije, usporedio je to sa svojim vojnim iskustvom. Filozof koji odustaje od filozofije je kao vojnik koji odustaje od borbe zato što mu prijeti smrtu bitci, a zna se da je Sokrat bio i hrabar vojnik.

Na kraju je porota u velikoj većini (360 od 500) glasala za njegovu smrtnu kaznu. Navodno je Sokrat imao priliku pobjeći iz zatvora, ali smatrao je da se treba držati zakona. Bez obzira na besmislenost optužnice.

Sokratski dijalog

Sokratski dijalog ili sokratska metoda -- to je postupak kojim je Sokrat prenosio filozofiju svojim učenicima. Kad bi, šetajući Atenom, naišao na nekog tko bi s njime htio razgovarati -- Sokrat ne bi krenuo s dosadnim predavanjem. Naizgled je to običan razgovor između dvije osobe, ali s jednom bitnom razlikom: Jedan od dva sugovornika je učitelj, a drugi učenik.

Učitelj ne smije biti netko tko učeniku želi "utuviti u glavu", a isto tako učenik ne smije biti pasivni slušatelj. Prvi postavlja pitanja, a drugi odgovara. Ne mora se nužno slagati, on može zauzeti i potpuno suprotan stav i braniti ga. Na kraju netko pobjeđuje: Pobjeđuje onaj tko je imao uvjerljivije argumente. Kako je učitelj onaj tko zna više, vjerojatno je da će on biti taj pobjednik.

Bitno je da u učeniku nastane "Heureka efekt", odnosno osjećaj da je odjednom shvatio bit. Učitelj mora svojim pitanjima učenika voditi do toga.

Sokrat

Bio je izuzetno fizički izdržljiv, ali onizak, prćatog nosa i debeljuškast. Svoj je život započeo kao šegrt u klesarskoj radionici, ali odustao je od tog zanata. Nije nikad bio dijelom političke elite svoga grada, ali nije odbijao ono na što ga je zakon obavezivao. Na primjer, kad je Atena ratovala odazvao se u vojsku i bio je jedan od najhrabrijih na frontu. Da je rođen danas, smatrali bismo da je nekakav ridikul -- bosonog je šetao gradom i ljudima objašnjavao što je ispravno, a što nije.

Nije pisao, ali imao je mnogo učenika koji su nam prenijeli njegovu filozofiju.

Bio je toliko važan da se grčke filozofe dijeli na one prije njega (predsokratovski) i one nakon njega (postsokratovski filozofi).

Demokrit

Leukipov učenik kojemu dugujemo naziv "atom", Demokrit je bio bogati Abderanin koji se bavio još i matematikom, etikom i astronomijom. Nastavio je i sistematizirao učenje o atomima. Kao Leukip, vjerovao je da se prostor sastoji od onog što jest i onog što nije -- praznine. Ono što jest (materija) se može podijeliti na atome, a atomi više nisu djeljivi.

Po njemu, svi atomi nisu jednaki. Postoje atomi različitih oblika, predodžba stvari koju dobijamo preko osjetila ovisi o vrsti atoma od kojih su sastavljene. Tako, atomi određene vrste stvaraju osjet crvene boje, a interakcija druge vrste atoma s ljudskim jezikom stvara određeni okus.

Među prvima je tvrdio kako postoji mnogo svijetova, od kojih su neki i naseljeni.

Atomizam i duša

Budući da je sve sastavljeno od atoma, i duša mora biti isto. Duša se sastoji od malih sfernih atoma koji su cijelo vrijeme u pokretu. Nestalnost ljudske ćudi je posljedica upravo tog stalnog kretanja.

Tako su barem tvrdili...

Parmenid i nemogućnost kretanja

Htio sam ovaj post nasloviti "Parmenid i topološka ekvivalencija", ali to bi potjeralo i ono malo potencijalnih čitatelja ovog bloga ;)

U svakom slučaju, zamišljam si kako je Parmenid mogao uopće pomisliti kako je kretanje nemoguće. Jer, očito je da se krećemo, ili si mi to zamišljamo. On mora da je na neki način prostor zamišljao kao gomilu topološki ekvivalentnih struktura između kojih nema praznina.

I to je u potpunosti u skladu s njegovim učenjem. Evo objašnjenja na primjeru (tvrdog) oraha: Orah se sastoji od kore i središnjeg (jestivog) dijela. Ali, ako je kora hermetički zatvorena -- onda ono u njegovoj sredini nije moglo tamo nastati, moralo je oduvijek tamo biti. Ako nije tamo bilo -- onda je moralo nekom tankom vezom spojeno s istim predmetom "van" oraha. Ovo drugo se intuitivno čini da nije, dakle jezgra oraha je morala postojati od pamtivijeka. Što je sasvim u skladu s Parmenidovim učenjem.

Posljedica ovakvog mišljenja je da su svi orasi koji su ikad postojali -- još uvijek postoje. I, svi orasi koji će ikad postojati -- već postoje. Ali ne u onom zrelom obliku, nego u obliku beskonačno malenih kukuljica koji u jednom trenutku nabubre i postanu "orah"...

Sve ovo skupa je u matematičkom smislu sasvim moguće: grana matematike koja se bavi takvim strukturama se zove topologija. Međutim, ako je ideja o atomima ispravna, onda ona u potpunosti uništava ideju o nemogućnosti kretanja, nastajanja i nestajanja. A, kao što znamo, materija se sastoji od atoma. Dakle, Parmenid je u krivu.

Leukip

Leukip je rođen u prvoj polovici petog stoljeća p.n.e. Rođen je u Miletu, a školovao se u Elei, gdje se upoznao s Zenonom (a možda i Parmenidom). Kao što već rekoh, njegov doprinos je ideja o atomima.

Njegovo razmišljanje ide ovako nekako: Parmenid kaže da kretanje nije moguće, jer kretanje bi značilo da postoji granica između onog što se kreće i onog što ostaje na mjestu. Ta granica znači da tamo ničeg nema -- dakle granica ne postoji. Ali, mi se očito krećemo, kao što se kreću ptice, ribe, zvijezde -- dakle granica između stvari mora postojati. Dakle, mora postojati i prostor između stvari. Prostor iliti vakuum.

Ali, budući da vakuum nije stvar -- on ne postoji, dakle na naki način i postoji i ne postoji.

Što ćemo sa Zenonovim paradoksom i stvarima koje možemo dijeliti, i dijeliti, i dijeliti... ? On kaže -- postoji temeljni nedjeljivi komadi materije koji se više ne mogu dijeliti.

To su atomi, kad dođemo do atoma dalje više ne možemo dijeliti. Točka.

Leukip: Atomi

Parmenid kaže da stvari ne možemo dijeliti, jer su one uvijek jedno te isto. Zenonovo razmišljanje o tom problemu je bilo "Što kad bismo mogli stvari dijeliti?". Ideja da se svaki predmet može podijeliti na dva dijela, a onda svaki od ta dva opet na dva, pa svaki od tih četiri na dva... Izgleda kao paradoks, jer -- ako možemo beskonačno dijeliti, gdje nam je kraj?

Leukip je ponudio svoje rješenje: Predmeti se ne mogu dijeliti na beskonačno mnogo manjih dijelova zato što u jednom trenutku dolazimo do nedjeljivih komadića -- atoma. I sve oko nas se sastoji od atoma. Leukip je začetnik takvog pogleda na svijet kojeg zovemo atomizam.

Ahil i kornjača

Najpoznatiji Zenonov paradoks je onaj o Ahilu i kornjači, a priča ide ovako: Ahil i kornjača se utrkuju, Ahil je brži od kornjače, ali zato kornjača ima početnu prednost. Paradoks je u sljedećem, kad Ahil dođe do mjesta od kud je kornjača krenula ona se pomakla za par centimetara. Kad Ahil dođe do tog mjesta -- kornjača se pomakla još malo, i tako dalje. Ad infinitum (latinski: do beskonačnosti ili u beskonačnost).

Razlog zašto nam Ahil i kornjača predstavljaju problem je u tome što kreću dijeliti prostor na beskonačno (ili skoro-beskonačno) male dijelove. Ljudski um je imao vrlo lošu predodžbu o pojmovima kao beskonačno veliko i beskonačno malo. To je bila istina za naše pretke koji su bili lovci, sakupljači, obrtnici i trgovci, ali moderno obrazovani ljudi nemaju s time problema. Dovoljno je srednjoškolsko gradivo (zbroj niza i reda) da bi znali kako Zenonovi paradoksi u stvari nisu paradoksi.

(Ovdje bi sada trebalo nastaviti s nekoliko velikih znanstvenih dilema o tome je li prostor diskretan ili kontinuiran i je li vrijeme (i) diskretno, ali o tome nekom drugom prilikom...)

Zenonovi paradoksi

Ne zna se je li Zenon sam izmislio svojih četrdeset paradoksa ili ih je samo okupio u cjelinu i objavio. U svakom slučaju cilj njegovih paradoksa je bio dokazati kako je bilo kakva pomisao da prostor može biti prazan -- besmislena. I, naravno, kretanje -- je iluzija.

Paradoksi su mučili generacije i generacije filozofa i znanstvenika. Međutim, treba kazati da to danas više nisu paradoksi. Naime, dva velika matematičara su te probleme uspješno riješili u 17. stoljeću. Oni su Isaac Newton i Gottfried Wilhelm Leibnitz.