Kokoš ili jaje?

Buda i prosvjetljenje

2008-04-24T09:42:00.000-07:00

Važno je napomenuti kao Buddha nije smatrao da je on sam božanske prirode. On je meditirao, ali nije se niti molio božanskim bićima (kakvih nije nedostajalo u Indijskim religijama). Nije tvrdio da je njegova religija različita od tadašnjeg hinduizma. Po njemu, vjerojatno, to i nije bila religija nego put prema oslobođenju.

To oslobođenje je bitno drukčije od kršćanskog ili zoroastrijanskog. U Budizmu nema raja i pakla (osim ako se život-patnja ne nazove paklom). Po budizmu moralnost ne dolazi od prijetnje paklom, moralnost je dio puta kojeg svaki budist mora poduzeti, a da bi se spasio.

Ali, ono najbitnije, i najteže za shvatiti je što je budistima u stvari prosvjetljenje

Ne-ja

2008-04-21T02:50:00.001-07:00

Ne-ja

Jedno od najvažnijih filozofskih pojmova Budizma je takozvano ne-ja. Pokušati ću ga objasniti...

Naše tijelo se ne sastoji od onih istih atoma od kojih je bilo sastavljeno prije deset godina. Atomi našeg tijela se mijenjaju. Po čemu je onda ono tijelo isto kao i ovo tijelo (danas)? Očito je osim atoma ovdje još nešto.

Nazovimo to nešto, na primjer duh (iako možda nije najbolja riječ). Ali OK, po čemu duh zna da se cijelo vrijeme nalazi u istom tijelu, kad atomi dolaze i odlaze? Po čemu svijest da smo mi - zaista mi opstaje u našem tijelu.

Jednostavno: sjećanja.

Da nije sjećanja ne bismo nikad mogli imati neki svjetonazor, ne bismo mogli imati prijateljstva, ne bismo bili Ivan, Marko, Matej, Luka ili George Bush. Ali, sjećanja su nešto što ovisi o našem tijelu. U njemu se pohranjuju i podložna su vremenu. Što kad bi od duha izbacili sjećanja (i sve ostalo što je vezano uz naša tijela)?

Ostalo bi nešto što je duh, ali nije vezano uz neko tijelo. U biti, ostao bi naš duh, ali bez svog ja. Odnosno, budističko ne-ja.

Budisti i reinkarnacija

2008-04-15T05:54:00.001-07:00

Budisti u stvari ne vjeruju u reinkarnaciju. Jer, vjerovati u reinkarnaciju znači vjerovati da ja (ili moj duh) nakon smrti odlazim u nekok drugo tijelo.

Po čemu ću znati da je ono ja u mojoj, tobožnjoj, sljedećoj reinkarnaciji -- zaista isto ja. To može biti isto ja, samo ako postoji neki kriterij po kojemu mogu dokazati taj identitet. Dakle, duh bi pri reinkarnaciji trebao zadržati nešto iz prošlog života. Vjerojatno sjećanje - zakopano negdje u dubinama podsvjesnog.

Međutim, po budistima, ono što ide od tijela do tijela nije ja, nego Budističko ne-ja. I kad se preseli u neko drugo tijelo to više nisam ja, jer u doticaju s materijom tog tijela ono postaje neka druga osoba.

Ne samo to... Budističko ne-ja je jedna još amorfnija masa... Može se desiti da isto ne-ja ode u potpuno različita tijela. Ili ne-ja postoji u cijelom svemiru, a onda u interakciji s nekim nakupinama materije (tijelima biljaka i životinja) postaje netko.

Budizam kao religija

2008-04-14T03:42:00.001-07:00

Kao Epikurejstvo -- ni budizam nije nikad trebao postati religija širokih narodnih masa. Razlog je jednostavan:

Budizam u početku nije uopće bila religija. To je bio put prema prosvijetljenju. Buda nije ništa govorio o božanstvima. Bez bogova i duhovnih bića nema dramatike, nema priče koja se može ispričati djeci i starcima.

Kako to da je Budizam ipak postao tako popularna religija?

Nemam pojma. Sigurno je jedan razlog u tome što je Buda bio princ koji je otkrio kako nije sve u bogatstvu. To je priča kakvu narod voli. Uostalom, postoji i kršćanska verzija priče o životu Buddhe. Na osnovu priče je Buda čak i proglašen kršćanskim svecem.

Ali, čak i takva lijepa priča o bogatom čovjeku koji postaje mudrac nije mogla opstati u masama bez mitoločkih i politeističkih primjesa. Tako da su neke grane budizma danas klasične religije u kojima se ljudi mole Buddhi (a to je jedna stvari koju pravi Buddha ne bi odobravao).

Buda

2008-04-03T10:19:00.001-07:00

Buddha je rođen u 6. stoljeću prije naše ere. Pravim imenom Siddharta Gotama, bio je pripadnik vladajuće klase. Prema legendi, mladost je proveo okružen lijepim ženama, dobrom hranom i općenito je živio je luksuznim životom. Vrlo rano se je oženio i dobio je dijete.

Da je tako nastavio svoj život -- ne bi nikad dospio u povijesne čitanke. Njega je promijenilo jedno popodne kad je izašao iz svoje palače i iz svoje kočije promatrao malo svijet oko sebe. Tri scene su ga se posebno dojmile... Prvo je vidio starog i nepokretnog čovjeka. Zatim je ugledao mlađeg, ali teško bolesnog. I na kraju je uz cestu vidio ljudski leš. Sve to ga je natjeralo na razmišljanje, nakon čega je izgubio volju za životom kakvog je do tada živio.

Krenuo je put po svijetu u potrazi za učiteljima koji će ga spasiti iz tog kruga smrti i rađanja, odnosno reinkarnacije u kakvu su vjerovali tadašnji Indijci. Ali, uspjeh je izostao, niti vrhunski svećenici, niti asketi, ni filozofski mudraci -- nitko mu nije uspio pomoći.

Sve dok...

Sve dok jednog dana, pod drvetom mudrosti nije sam spoznao istinu. Ta istina nije baš jednostavna i bazira se na jednom neintuitivnom pojmu vlastitog ne-ja, ali o tome drugom prilikom.

Bitan je put kojeg je on zacrtao - put prema prosvjetljenju. I on je smatrao kako od mističnih i ekstatičnih iskustava čovjek nema nikakvih koristi. Tko želi prosvjetljenje ne bi smio intenzivno tragati za njime.

Budizam i bogovi

2008-04-01T00:18:00.000-07:00

U dva i pol tisućljeća budizam se puno promijenio. Ali onaj izvorni budizam je po još nečemu sličan epikurejstvu: rani budisti nisu bogovima davali preveliku važnost. Oni su postojali (a možda i nisu) u nekom svom svijetu. Vjerojatno su mogli utjecati na ljudske živote, ali i oni su živjeli život po istim pravilima.

I bogovima je život bio patnja.

U šestom stoljeću pne u Indiji...

2008-03-31T01:03:00.001-07:00

U šestom stoljeću prije naše ere u Indiji je nastajala jedna važna religija i filozofija... Kao i Epikur, utemeljitelj te religije je smatrao kako su intenzivne emocije uzrok ljudskoj nesreći. Život, sam po sebi, nije neka veliko zadovoljstvo -- život je patnja. Postoje razlozi zašto je život patnja. Ako se ti razlozi shvate i život živi na ispravan način -- patnja može prestati. Još bolje, postoje naputci (njih osam) s kojima se može osloboditi patnje.

Rečenice koje sam izdvojio kurzivnim pismom su takozvane, četiri plemenite istine, a religija je budizam.

Elitističko epikurejstvo

2008-03-30T02:26:00.001-07:00

Po Epikuru, duša je smrtna i nestaje u trenutku kad tijelo prestaje sa životom. Ta je tvrdnja razlog zašto epikurejstvo nije nikad uspjelo postati filozofija cijele jedne kulture. Narod ne bi mogao podnijeti ideju da neće živjeti nakon smrti.

Smrtnost duše, kao svjetonazor, ima još jedan veliki nedostatak: nedostatak dramatičnosti. Ne može se ispričati zanimljiva priča o svijetu u kojemu nema duhovnih bića. A priče su ljudima bitne.

(To, naravno, ne znači da su religije ljudima bitne samo zato što im pričaju priče...)

Epikurejci i Bog

2008-03-29T07:31:00.001-07:00

Epikurejci nisu bili ateisti, ali smatrali su kako su i bogovi sastaljeni od atoma. I, njihovi "bogovi" se ne miješaju u ljudske poslove -- oni žive u nekakvom paralelnom svemiru po svojim pravilima.

Bogovi koji se ne miješaju u ljudske poslove u stvari i nisu bogovi. Nego jednostavno -- stanovnici nekog paralelnog svemira koji nema veze s našim. Zašto ih Epikur u stvari nije izbacio iz svojeg svjetonazora?

Razlog je (možda) jednostavan. Epikur nije htio završiti Sokratovom smrću -- zbog optužbe za nevjerništvo.

Epikur

2008-03-28T02:25:00.000-07:00

Epikur jest smatrao kako je traganje za užicima ono za čime bi trebali ići u životu. Ali, na primjeru hrane: nažderati se nije najbolji način da bi uživali u jelu. Kratkoročno možda jest, ali dugoročno bi se zasitili, i nikad ne bi postali istinski uživatelji jela.

Onaj tko se naždere u stvari ne uživa koliko bi trebao u hrani. Isto tako onaj tko želi život provesti isprobavajući sve što se može isprobati u seksu -- u stvari ne uživa kao onaj tko ima normalne i redovite seksualne odnose s osobom koju voli. Jer, u jednom trenutku seks (ili hrana ili...) postane opsjednutost.

Drugim riječima: treba tražiti ljudske užitke, ali ljudski užici su u umjerenosti. Intenzivni osjećaji su dugoročno neodrživi.

Ukratko, epikurejstvo je potraga za sretnim životom, ali bez ekstatičnih ili asketskih pristupa.

Epikur

2008-03-26T23:58:00.001-07:00

Epikur (341-270. p.n.e.) je osnovao filozofsku školu koja je po njemu dobila ime epikurejci. Bio je vrlo kritičan prema ideji o božanstvenim intervencijama u našem svijetu. Smatrao je kako je cilj svakog čovjeka -- uživati u životu. I ništa više.

Moderno značenje riječi epikurejsko je nešto drukčije nego u antičkoj Grčkoj. Danas je to epitet koji opisuje hedonista koji je ljubitelj dobre hrane, pića i senzualnih doživljaja. To je stoga što se epikurejstvo kosilo s dvije temeljne kršćanske ideje:

O bogu koji intervenira (kad u njega iskreno vjerujemo i molimo se) i,
Da treba ispravno zato živjeti da bi dospjeli u Kraljvestvo božje (a ne isključivo zato da bi uživali u životu)...

I zato su kasniji kršćanski mislioci smatrali epikurejce ljudima koji nekritički trče za zadovoljstvima. Međutim, Epikurovo epikurejstvo nije bilo (samo) to...

Stoicizam i kršćanstvo

2008-03-26T11:00:00.001-07:00

Stoici su vjerovali u boga, ali u panteističkog boga. Dakle boga koji je u biti jedno te isto kao i svemir oko nas. Kršćani vjeruju u boga svemogućega, ali koji je na neki način odvojen od svemira. Oni imaju eshatološku ideju o kraju povijesti, stoici nemaju. Međutim, izuzmemo li objašnjenja o svijetu -- idealan stoik i idealan kršćanin bi se u društvu ponašali skoro pa jednako.

I jedni i drugi vjeruju da čovjek ima slobodnu volju i da s tom slobodnom voljom mogu odlučiti hoće li se ispravno ponašati. Stoik i kršćanin će se složiti kako je ispravni put satkan od ignoriranja tih niskih želja (mržnje, ljubomore...). Stoici su velik naglasak davali ljudskom dostojanstvu. Smatrali su da čovjek sa svim stoičkim vrlinama, čak i kad umire, umire dostojno, mirno i (na neki način) sretno.

U tom smislu, Isusova smrt na križu je u potpunosti stoička. Naravno, sa stanovišta nekog tko nije kršćanin. Jer, za kršćanina, Isus nije bio običan čovjek -- pa ne bi imalo smisla svrstavati ga u neku filozofsku školu...

Stoički svjetonazor

2008-03-25T12:44:00.001-07:00

Stoički stav prema svijetu je vjerojatno bio najpopularna filozofska misao u helenističkom antičkom svijetu. Stoički filozofi su naglašavali ljudski slobodnu volju i traženje puta prema cilju. A cilj je bio unutrašnji mir i ispravan život.

Za stoike, potraga za istinom više nije bila sama sebi cilj. Istinu tražimo zato da postanemo bolji ljudi. Jedini način da spoznamo tu istinu je racionalno razmišljanje.

Ono što je bitno za svakog čovjeka su njegove vrline. Zdravlje, novac, uspjeh u društvu -- sve su to stvari koje nemaju veze s vrlinama. I sve su to stvari koje ponekad možemo naslijediti od okoline.

Međutim, vrlina je nešto što ovisi o slobodnoj volji samog čovjeka. Svaki čovjek ima slobodnu volju. Kad dostigne svoje vrline -- postići će dostojanstvo i mir koje ne bi postigao ni na jedan drugi način.

Stoik se treba osloboditi ljutnje, ljumore i mržnje. Oni koji to ne uspiju -- osuđeni su na bijedni život. Oni koji uspiju -- mogu biti bolesni, ali biti će sretni, mogu umrijeti u zatvoru (kao Sokrat), ali umrijeti će u miru i dostojanstvu.

Stoici

2008-03-25T00:06:00.001-07:00

Začetnik stoika je bio Zen (334.-262. p.n.e.). Djelovao je u Ateni. Počeci stoicizma su bili vezani uz cinike, ali filozofija se kasnije razvila u drugom smjeru.

Niti jedno djelo nije sačuvano, osim nekoliko njegovih izreka. Dvije takve su: "Mir se može postići samo tako da postanete ravnodušni prema ugodnom i neugodnom" i "Imamo jedna usta i dva uha -- znači, trebali bi puno više slušati nego pričati".

Logika je bila važna, jer do vrlina potrebnih za postizanje mira se može doći samo razumijevanjem i ispravnim ponašanjem. Svemir oko nas je uredan i logično posložen. Ako želimo živjeti u skladu sa svemirom -- i naš život treba biti uredan i razuman.

Cinici

2008-03-24T00:40:00.001-07:00

Cinici su bili jedna od helenističkih filozofskih škola. Temeljna ideja svih cinika je bila da čovjek treba živjeti u skladu s prirodom.

Sama riječ "cinik" dolazi od grčkog "psetoliko". Već i to daje naslutiti neobično ponašanje i ideje cinika. Cinici se nisu nikad okupili u nekoj školi, tako da nije nikad postojala službena filozofija. Bili su poznatiji po svojem neobičnom ponašanju, nego po razvijenom filozofskom svjetonazoru.

Samo-dovoljnost, odnosno neovisnost o društvenim konvencijama, je bio njihov put prema toj sreći. Jer, društvene konvencije su ono što nam stvara krivu sliku o svijetu i to nam onemogućava vidjeti stvari kakve jesu.

Najvažniji predstavnik cinika je bio Diogen. Živio je u 4. stoljeću p.n.e. Njegova ostavština nije skupa zapisa ili konistentna filozofija, nego način života. Napadao je sve što je bilo uobičajeno u društvu. Propovijedao je besramnost -- ideju da čovjek treba slijediti svoje nagone čak i kad su protivni običajima.

Cinik nema nikakvog osobnog vlasništva. Za njega je i obitelj je neprirodna institucija, ljudi bi trebali živjeti u promiskuitetnom društvu u kojemu je odgoj djece javna obaveza. Cinik ignorira običaje, ali nije antisocijalan. Bili su dio društva, ali nisu osjećali da su dio neke klase, grada ili države. Na pitanje otkud dolazi, Diogen je odgovorio kako je on Građanin svijeta (kozmopolit).

Zaratustra i eshatologija

2008-03-22T23:02:00.001-07:00

Zaratustra je propovijedao kako će povijest prije ili kasnije završiti. U tom trenutku će se desiti stvari koje su nama u svakodnevnom životu nepojmljive -- mrtvi će ustati i, zajedno sa živima, doći će pred krajnji sud na kojemu će se odlučivati o tome što će s njima biti nakon.

Ta ideja se zove eshatološka. Ona je, zajedno s monoteizmom i dualizmom (odnosom između dvije suprotstavljene sile) imala velik utjecaj na tri velike religije zapada i bliskog istoka -- Judaizam, Kršćanstvo i Islam.

Antička filozofija nakon Aristotela

2008-03-22T03:35:00.001-07:00

Kad govorimo o "Grčkoj kulturi" onda ne mislimo samo na kulturu nastalu na tlu današnje Grčke. Vidjeli smo već da su središta grčke misli bili Atena, Mala Azija i južna Italija. Međutim carstvo Aleksadra Velikog je bilo puno veće.

A njegovim raspadom je Grčka kultura je ostavila trag na tom ogromnom području. Ne samo da je ostavila trag, nego je i došla u kontakt s Indijskom, Budističkom, Perzijskom i mnogim drugim drevnim civilizacijama i religijama.

Centri helenističke grčke misli više nisu bile samo grčke kolonije, a grčka filozofija se je nastavila u nekoliko glavnih tokova -- škola: Neoplatonisti, Skeptici, Cinici, Stoici, Epikurejci, Eklektici. S time da neke od tih škola više nisu bile Grčke nego Rimske. I zato sad počinjemo pomalo govoriti o Antičkoj filozofiji.

Atenska demokracija

2008-03-22T01:27:00.001-07:00

Atena je bila prva demokratska država u povijest. Ali...

"Demokratska" ovdje ne znači da su Atenjani svake četiri godine imali izbore, a da su onda na zasjedanjima parlamenta odlučivali njihovi predstavnici. Jok, Atenjani su održavali javna zasjedanja na koja je mogao doći tko je htio. Tamo su međusobno diskutirali i na kraju glasali. I zato je umijeće govorništva bilo izuzetno važno.

Važne odluke je donosila skupština od 1000 slučajno odabranih glasača. S time da je "glasač" u Ateni bio slobodan muškarac stariji od 20 godina. Robovi i žene nisu imali pravo glasa.

Zaratustra

2008-03-21T13:37:00.001-07:00

Zaratustra je bio začetnik religije koja je imala velik utjecaj na zapadnu religiju i filozofiju.

Naravno, o njemu se malo toga zna. Rodio se i djelovao oko 6. stoljeća prije nove ere. Vjerojatno je bio svećenik. Ono što danas smatramo kao Zoroastrizam je možda religija koja nema veze s njenim osnivačem. Ali, neivosno o tome, to je bila jedna od prvih monoteističkih religija uopće.

On nije govorio kako bogovi prijašnjih religija ne postoje. Tvrdio je kako je jedan od njih onaj najvažniji u cijelom panteonu i jedini vrijedan poštovanja. I u tom panteonu su postojala druga nebeska bića, ali oni su imali minorne uloge.

I, što je izuzetno važno, po njemu postoji dvije sile -- sila dobra i sila Zla. Neki ljudi biraju postati sljedbenici dobra, a neki zla. Borba između dobra i zla je u ovom našem svijetu stalna. Ljudi i duhovna bića imaju potpunu slobodnu volju odlučiti se kojoj će se sili prikloniti.

Međutim, temelj religijskog vjerovanja je da će, prije ili kasnije, sila dobra pobijediti. Ljudi koji su bili sljedbenici te sile mogu se nadati da će postati dijelom kraljevstva koje će nastati nakon te pobjede. Oni koji odaberu krivu stranu (Zla) će biti osuđeni vječno nastaviti svoj život u ovom ili nekom još mizernijem obliku.

Grčka filozofija nakon Aristotela

2008-03-21T01:02:00.001-07:00

Nakon smrti Aleksadra velikog -- carstvo mu se raspalo na državice koje su vodili njegovi najvažniji ljudi (najduže se održala dinastija Ptolomeja u današnjem Egiptu i Libiji). Taj period Grčke povijesti je poznat pod nazivom Helenističko razdoblje.

U Egiptu su Ptolomeji izgradili Aleksandriju, poznatu po svojoj knjižnici -- najvećoj u to vrijeme. Aleksandrija je dugo vremena bila jedan od najvećih kulturnih centara Grčkog svijeta.

Što se zbivalo s filozofijom? Za početak...

Na dalekom istoku, grčka civilizacija se je susrela s jednom novom religijom -- budizmom (i stvorila cijelu jedno kulturu -- takozvani Grkobudizam). U Perziji je susret bio s Zoroastrizmom i Zaratustrom.

Aristotelova logika i logičko razmišljanje

2007-12-22T00:55:00.000-08:00

Studentske populacije Evrope su skoro dva tisućljeća učila Aristotelovu logiku. Kad kažemo da je Aristotel pogriješio u tome što je u svojoj logici opisao samo silogizme, to ne znači da ljudi nisu znali zaključivati bilo kako drukčije osim:

"Svi A su B, svi B su C, dakle i A su C."

To samo znači da logika, kao znanost koja proučava ispravne načine zaključivanja, nije bila potpuna. Ali, mudri ljudi su intuitivno zaključivali i drugim logičkim postupcima. Na primjer Zenon, njegovi dokazi su tzv. "svođenje na kontradikciju", a ne silogizam kakvog opisuje Aristotel.

Aristotelova logika II

2007-12-21T00:49:00.000-08:00

Srednjovjekovnim "mudracima" su se tresle gaće od samog pokušaja da se bave logikom van aristotelovih kanona. Međutim, danas znamo da je njegova logika bila nepotpuna.

Aristotel je fino opisao što je sud, što objekt, a što predikat. I ispravno je objasnio kako se dokazuje neka tvrdnja, ali postoje mnogi oblici dokazivanja koje Aristotel nije obuhvatio u svojim proučavanjima. On se bavio skoro isključivo silogizmima, a to je zaključivanje sljedećeg oblika:

"Svi A su B. Svi B su C. Dakle, svi A su C."

Na primjer, "Aristotel je čovjek.", "Svi ljudi su smrtni." Dakle -- "Aristotel je isto smrtan."

Aristotelova logika

2007-12-20T00:41:00.000-08:00

Je li logika znanost, je li dio matematike ili jematematika podskup logike. Ili je logika filozofska disciplina? Ni jedno od ovih pitanja nema određen odgovor, ali opet -- logika je nešto što ima točno određena pravila.

A, logika prije Aristotela u stvari nije postojala. Aristotel je izmislio logiku. Naravno, filozofi prije njega su logično razmišljali i zaključivali, ali on je prvi sustavno proučio pravila. Počeo je shematski prikazivati sudove, argumente i zaključke. I to je toliko dobro napravio da su njegovi srednjovjekovni sljedbenici sve to skupa uzeli zdravo za govoto. Tresle su im se gaće od same pomisli da bi mogla postojati logika van onoga što je ostalo od Aristotela. A postojala je, naravno...

Opet u Ateni

2007-12-19T00:30:00.000-08:00

Kad je Aleksandar Veliki sjeo na kormilo carstva, koje će za njegovog života postati jedno od najvećih u povijesti, Aristotel je kao nagradu dobio veliku sumu novca. S tim novcem se vratio u Atenu i tamo osnovao novu visokoškolsku ustanovu. Nazvanu po predjelu Atene -- Licej.

Kao Platon, i Aristotel je volio diskutirati i slobodno razgovarati o raznim temama. A uz te razgovore -- volio se i šetati. Zato su njegovu školu atenjani nazivali Peripatetička (što bi na grčkom značilo "uz šetnju") škola. Većina knjiga koje su nam ostale sačuvane su napisane u to vrijeme.

Međutim, Atenjani nisu voljeli Makedonce i makedonsko carstvo. U njima su vidjeli barbare koji žele uništiti tisućljetnu atensku i grčku kulturu. Kad su zato Aristotela optužili za "kvarenje mladeži", on je rekao kako ne želi da Atenjani još jednom ponove "grijeh protiv filozofije". Mislio je, naravno, na Sokratovu smrt. Sklonio se na jedan mali otičić Egejskog mora i tamo je, godina dana kasnije, umro.

Aristotel i Aleksandar Veliki

2007-12-18T00:24:00.000-08:00

Makedonski kralj Filip II je imao sina Aleksandra (kasnije prozvanog "Veliki"). Kad je on navršio 13 godina -- Filip je tražio Aristotela da postane učitelj njegovom sinu. To poučavanje je trajalo do Aleksandrove dvadesete godine -- kad je on postao kralj i krenuo u svoja osvajanja. Nitko sa sigurnošću ne zna kakav je bio njihov odnos učitelj-učenik. Jesu li bili prijatelji ili je Aristotel muku mučio da svojeg inteligentnog i tvrdoglavog štićenika nešto nauči.

Priča se da je Aleksandar Aristotelu slao primjerke nepoznatih biljaka i životinja koje je nalazio na putovanjima po svojem ogromnom carstvu. Ako je to istina -- vjerojatno je veliki kralj cijenio Aristotelova istraživanja.

Aristotelov život I

2007-12-17T00:22:00.000-08:00

Aristotel je rođen 384. p.n.e. u gradu Stagira, na Egejskom moru. Otac mu bio liječnik makedonskog kralja. Veza s makedonskom kraljevskom lozom je Aristotelu tokom života bila i blagoslov i prokledstvo. Sa 17 godina odlazi u Platonovu Akademiju, u Atenu. Platon je u njemu ubrzo vidio svojeg najboljeg učenika, a kasnije i profesora.

Nakon Platonove smrti, Aristotel je otišao u Maloj Aziju. Tamo je radio kao nastavnik, a bavio se i proučavanjem morske biologije. Uz logiku to je pordučje na kojemu je on ostavio najveći utjecaj.

Aristotel

2007-12-07T04:33:00.000-08:00

Sudbina Aristotelovih knjiga je neobična. Dva tisućljeća prije izuma štamparskog stroja -- jedini način da se knjiga sačuva za buduće generacije je da se ona redovito prepisuje. Nakon Aristotelove smrti, postojala je opasnost da mu se djela konfisciraju -- zato što su ostala čuvana u Ateni, a on tamo nije bio politički podoban. Njegovi rođaci su knjige sakrili i dugo vremena čuvali u maloj Aziji (današnja Turska). Na kraju ih je kupio jedan bogati Atenjanin i vratio grad u kojemu su nastale. Kad je Atena postala dio rimskog carstva -- Rimljani su priredili još jedno izdanje knjiga.

I nakon toga, knjigama se pomalo gubi trag. Skoro su u potpunosti nestale iz Evropske kulture. Tek negdje početkom renesanse su u Evropu došli arapski i bizantski prijepisi Aristotelovih djela. Danas je sačuvana tek oko petina od svih njegovih knjiga.

Srednjovjekovnim evropljanima je bio dustupan samo jedan fragment o logici. Bez obzira na to -- smatra se kako su Aristotelova djela temelj evropskoj znanosti i filozofiji.

Aristotel, filozofija i sljedbenici

2007-12-05T11:48:00.000-08:00

Prije nego što nastavim s Aristotelovim životom, par riječi o tome zašto nam je on važan. Kao prvo: kaže se da je Aristotel filozof. Međutim, možda ta izjava malo preuveličava njega kao filozofa. On je bio prije svega znanstvenik. Još konkretnije: bio je stručnjak za logiku i bio je vrhunski biolog. Možda to zvuči malo neobično, jer naviknuti smo o njemu razmišljati kao filozofu, a ne kao biologu koji proučava moruzgve i insekte.

Zašto je to tako? Pa prije svega zato što su njegovi nasljednici učili po njegovim knjigama i po knjigama koje su pisane na osnovu njegovih djela. A, on je prvi koji je sustavno opisao svo dotadašnje znanje. Naglasak na "sustavno", jer drugi filozofi su pisali opskurna djela, pjesme, dijaloge... Aristotel je pisao udžbenike, u kojima je prvi put uredno pobrojao sva dotadašnja znanja (i, naravno, nadopisao otkrića do kojih je i sam došao).

Platon i duša

2007-11-27T04:32:00.001-08:00

Platon je bio uvjeren kako je duša besmrtna. Vjerovao je i to da je vjerovanje u istinito koje možemo dokazati vrijednije od vjere u nešto što je istinito, ali nedokazivo.

Kako je, onda, Platon obrazložio besmrtnost duše? Nekoliko njegovih argumenata:

Kao što priroda oko nas prolazi kroz cikluse, prirodno je pretpostaviti da takve cikluse prolazi i duša. Materija mijenja oblike, ali ne nestaje iz ovog svemira. Prirodno je, onda, pretpostaviti da i duša ne nestaje.

Kad shvatimo neku novu stvar -- u jednom trenutku nastane onaj "Aha!" (shvatio sam!) efekt. Platonu je to bio dokaz da stvari ne učimo, nego da se samo podsjećamo znanja kojeg naša duša već ima. Ako to znanje ima -- morala ga je dobiti puno prije rođenja. Dakle, i duša je morala postojati prije rođenja.

I tu sad slijedi najvažniji Platonov argument za besmrtnost duše...

Besmrtnost duše je izravna posljedica teorije o formama. Budući da forme postoje, ali ne na isti način kao sve ovozemaljsko, a ljudska duša ih jedina, na ovom svijetu, može shvatiti -- i duša mora postojati na način na koji postoje i forme. Duša je na neki način sličnija formama nego ovozemaljskim stvarima, dakle...

Kad govorimo o nekom toplom predmetu -- on se može ohladiti (ako mu se dodaje hladnoća). Ali, ako govorimo o pojmu topline -- on se ne može ohladiti. Jer je to forma koja je savršena i kojoj je sama definicija da bude topla. Kad bi se mogla ohladiti -- to ne bi bila toplina.

Slično je s dušom, ona se ponaša po istim pravilima po kojima se ponašaju i forme. Duša ima neka svoja svojstva koja su apsolutna, a jedno od njih je da je duša živa. Kad bi duša umrla -- to bi samo bio dokaz da ona u stvari nije duša. A, mi ljudi (očito) imamo duše, dakle one moraju biti besmrtne.

Republika i zakoni

2007-11-27T04:31:00.000-08:00

Ljudska duša se, po Platonu, sastoji od tri dijela: razum, apetit i duh. Isto tako i društvo se sastoji od tri grupe -- vladari (razum), narod (apetit) i policija/vojska (duh). Država funkcionira tek kad svaka skupina radi točno ono što je njezin zadatak. Vladari trebaju biti filozofski obrazovani i mudri.

I tako dalje... Ali ne da mi se danas pisati hvalospjeve... Platon u državi vidi nekakvu skoro-metafizičku tvorevinu, a ne društveno uređenje koje se sastoji od ljudi. Ljudi koji imaju svoje motivacije, a koje nisu iste za sve članove društva. Njegova država se svodi na pretpostavku "ljudi bi trebali", a znamo da se ljudi ne ponašaju prema očekivanjima.

Platonova idealna država nije demokratska. Prije bi ju se moglo opisati kao totalitaristička utopija s par demokratskih ideja. Ipak, prije nego što krenemo s kritikama -- to su bila neka druga vremena...

Protagora

2007-11-26T04:30:00.000-08:00

"Čovjek je mjera za sve stvari" kaže Protagora. Rođen 490, umro 410, veći dio života proveo je u Ateni gdje je bio prvi od onih koji su tvrdili kako podučavaju ljude vrlinama -- sofisti. U gradu je bio cijenjen kao stručnjak o pravnim pitanjima, a tokom života je od svojih učenja zaradio veliko bogatstvo.

Puno praktičniji od Platona i Sokrata, bavio se stvarima u koje je imao uvida i nije koketirao sa idejama o kojima nema dovoljno spoznaja. Bio je agnostik: smatrao je kako o bogovima znamo premalo da bi mogli uopće razmišljati o njihovoj prirodi. Zbog toga je 415. godine bio optužen za krivovjerstvo i protjeran iz Atene, a njegova djela su javno spaljena.

Sofisti

2007-11-24T04:29:00.000-08:00

Sofisti su bili lutajući učitelji koji su išli od grada do grada i za novac podučavali ljude. Njihov stav prema znanju je bio vrlo pragmatičan -- podučavali su znanja i vještine koje su ljudima bile potrebne. Posebno su se isticali u poznavanju retorike -- vještine snalaženja u diskusijama, polemikama, a i svađama. U tadašnjoj Grčkoj je ta sposobnost bila izuzetno važna, tako da su Sofisti skupo naplaćivali svoje usluge. Mnogi su se od toga i obogatili.

O sofistima znamo prije svega iz sačuvanih djela grčkih filozofa. Ti filozofi nisu imali visoko mišljenje o sofistima, razlozima zašto podučavaju (da bi se obogatili) i onome što podučavaju (znanja potrebna za napredovanje u društvu). Zbog toga nam je do dana današnjega ostala ideja kako su oni ljude učili kako pobijediti u diskusijama -- ne argumentima nego spretnim korištenjem jezika. Međutim, istina je vjerojatno bila nešto drukčija i vjerojatno nisu zaslužili baš sve te kritike...

Dobrota i znanje

2007-11-23T04:17:00.000-08:00

Platon kaže kako je razvoj u razumnu i moralnu osobu cilj svakog čovjeka i jedini put prema sreći. Ponekad izgleda kao da sreću možemo naći na brzinu u "svakodnevnom". To je samo zato što ne razumijemo dovoljno svijet oko sebe. Slično je s dobrim i lošim djelima: Loša djela činimo a da toga nismo svjesni, jer ne poznajemo dovoljno svijet oko sebe. Kad bi znali što je istina -- mogli bi se uvijek ponašati ispravno.

Dakle, kad bi znali ponašali bismo se ispravno i bili bi sretni. U tom smislu -- dobrota, znanje i sreća su, po Platonu, jedan te isti cilj...

Spoznaja, učenje, podučavanje...

2007-11-22T04:16:00.000-08:00

U jednom Platonovom dijalogu, Sokrat objašnjava mogućnosti spoznaje temeljnih istina: Po njemu je duša besmrtna i rođena je sa svim znanjima koja su joj potrebna. I zato, otkrivanje filozofskih tajni u stvari nije otkrivanje potpuno nepoznatog, nego prisjećanje onoga što već znamo. Zato, kod podučavanja, ne treba učenika učiti nego voditi ka znanju.

Svaka tvrdnja može biti istinita ili lažna. Platon je vjerovao kako je važno vjerovati u istinu, ali jednako je važno imati jake razloge zbog kojih vjerujemo da je naš stav istinit. Dakle, apsolutna istina u koju vjerujemo, a nemamo jakih argumenata, nije jednako vrijedna nekoj drugoj istini koju možemo dokazati.

To je njegov odgovor na jedno od temeljnih filozofskih pitanja: "Može li čovjek shvatiti svijet oko sebe?". Ali to je i polemika sa grupom koja je postojala u to vrijeme -- sofistima. Sofisti su bili skupina učenih ljudi koje su prenošenje svojeg znanja shvaćali vrlo pragmatično. Podučavali su stvari koje su ljudima bile potrebne u životu. Dakle, motiv nije bio ljubav prema znanju. I podučavali su za novac. Potpuna suprotnost onovjekovnim filozofima.

Teorija o Formama

2007-11-21T04:16:00.000-08:00

Problem kojeg je Platon pokušao riješiti svojom teorijom o formama je u stvari problem s našim jezikom i našim mislima. Kad kažemo "Ana" na umu nam je neka točno određena osoba i znamo sve o njoj, ali kad kažemno "čovjek" -- ono o čemu govorimo je nešto potpuno općenito. Znamo da "čovjek" ne mora nužno imati sva Anina svojstva, taj općeniti "čovjek" nema boju očiju, nema spol, boju kože. I, u stvari, "čovjek" ne postoji u našem svijetu. Postoje samo konkretni Damjani, Ane, Roberti, Platoni, Herakliti...

Ipak, kad kažemo "čovjek" toliko smo sigurni u ono što govorimo da možemo kazati kako ljudi postoje. Nabrajamo svojstva koje imaju i tražimo zakonitosti po kojima se ponašaju. Kakva je točna veza između "čovjeka" i konkretnih ljudi. Ili, kakva je veza između ljubavnih veza konkretnih ljubavi i općenite "ljubavi"? Platon ove općenite kategorije naziva "formama".

Platonova teorija o formama se zasniva na pretpostavci da postoji neka druga razina pojavnosti u kojima stvari imaju svoju pravu prirodu. I ne samo stvari nego i pojave (kao ljepota ili pravednost). Forme u tom svijet su hijerarhijski poredane, a na vrhu je pojan dobrote. Forme su razumljive samo razumom, a svijet oko nas osjetima.

Svaka forma, je na neki način predložak za stvari i pojave u našem svijetu. Na primjer -- konkretan čovjek, konkretan kamen, ili ljepota neke žene. Za razliku od pojma "čovjek", "kamen" ili "ljepota". Ovo svjetovno konkretno je, na neki način vezano s formom. Točan odnos forme i konkretne stvari je predmet mnogih nejasnoća u filozofskom svijetu.

Međutim, treba kazati da je Platon, u drugoj polovici svog života, našao neke probleme koje teorija o formama ne objašnjava baš najbolje.

Republika

2007-11-20T04:15:00.000-08:00

Platon je ostatak života proveo podučavajući u Akademiji, s jednim kratkim, ali vrlo bitnim, "izletom".

Kad je umro Dionizije I, vladar Sirakuze -- na vlast je došao njegov neiskusan sin Dionizije II. Dionizijev šogor Dion je bio otprije Platonov prijatelj i pozvao ga je da od mladića napravi uzornog vladara. Platon je imao teoriju o vladanju državom i opisao ju je u svojem djelu "Republika". Međutim, pokazalo se da je mladi klipan nezainteresirani spletkaroš.

I Platon je morao odustati od svojeg zadatka, a njegovo njegove ideje o idealnom vladaru -- utopija.

Akademija

2007-11-18T04:14:00.000-08:00

Platonova visokoškolska institucija je nazvana "Akademija" jer je to bio posjed bogatog Atenjanina -- Akadema. To nije bila jedina takva institucija (sam Aristotel je osnovao svoj Licej), ali je bila prva i najdugovječnija. Ona je nadživjela Platona i cijelu starogrčku povijest. Zatvorio ju je tek car Justinijan 529 godine naše ere, zato što nije bila u skladu s kršćanskim mišljenjem. Iako je imala neka religijska obilježja, ono je bila vrlo slična sveučilištima koja su se dva tisućljeća kasnije počela osnivati u Evropi.

U akademiji se između ostalog proučavala astronomija, biologija, etika, geometrija, retorika... Sam Platon je cijelo vrijeme bio aktivan predavač. Smatrao je kako se znanje najbolje prenosi razgovorom i vjerojatno je Akademiju smatrao svojim remek-djelom.

Platonov život

2007-11-17T00:21:00.000-08:00

Platonovi roditelji su bili jedna od najvažnijih obitelji u gradu. Platon-klinac je imao vrhunsko obrazovanje u filozofiji i znanosti. Vjerojatno je planirao baviti se politikom, ali negdje pred kraj njegovog mladenačkog doba promijenio je mišljenje.

Još kao mlad čovjek je postao Sokratov učenik (kao i dobar dio obrazovanih mladih ljudi tog doba). Međutim, Sokrat je upravo bio optužen za "kvarenje gradske mladeži". I, kao što znamo, bio je optužen na smrt ispijanjem otrova. Taj je događaj promijenio mladog Platona.

Odlučio je skloniti se iz Atene, navodno je neko vrijeme putovao mediteranskim zemljama. Upoznavao je svijet i razmišljao je o njemu. Kad se vratio u Atenu osnovao je svoju školu: Akademiju -- prvu visokoškolsku ustanovu zapadnog svijeta.

To je događaj prekretnica u povijesti zapadne civilizacije.

Platon

2007-11-15T00:21:00.000-08:00

Sokratov učenik rođen 428 godine p.n.e. u Ateni. Pravim imenom Aristokle, Platon je bio najveći književnik među filozofima i najveći filozof među književnicima. Otac zapadne mudrosti, osnivač prve visokoškolske ustanove i, po mišljenju mnogih -- filozof kojeg još nitko nije nadvisio.

Sokratovi stavovi

2007-11-13T23:18:00.000-08:00

I šta je u stvari taj čudan lik govorio ljudima na ulici? Koja je točno bila njegova filozofija? To u stvari nitko ne zna. Sokrat je čest lik u Platonovim dijalozima, ali nitko ne zna progovara li taj "Sokrat" Sokratovim ili Platonovim riječima. Čak i među onima koji su ga poznavali -- nije postojao konsenzus o njegovim stavovima.

Vjerojatno je smatrao kako je duša besmrtna, i kako se ljudi ne bi trebali baviti prizemnim stvarima. Ljudi bi trebali kultivirati svoju dušu, ali moralna ispravnost o kojoj on govori je prije rezultat rada na svojoj duši (i možda malo božanske pomoći), negoli roditeljske skrbi. Uostalom, on sam je često bio napadan zato što se nije trudio odgajati svoju djecu (a šetao je ulicama grada i ljudima objašnjavao što je ispravno i što nije...).

I po njemu bi u idealnoj državi na vlasti trebali biti filozofi, i zato nije bio neki pobornik demokracije. Ali, mora mu se priznati da je bio jedan od prvih koji je i ženama priznavao neke pozitivne osobine. U njegovim razgovorima po ulicama Atene, često ga se moglo naći kako razgovara i sa ženama.

S obzirom na neodređenost Sokratove ostavštine, velika većina kasnijih grčkih škola je našla nešto svoje u Sokratu. I skoro svi su ga smatrali ili osnivačem ili važnim predstavnikom svoje škole mišljenja.

Sokratova smrt

2007-11-12T23:18:00.000-08:00

Jedan je Sokratov prijatelj u delfskom proročištu upitao "Je li itko mudriji od njega?", a odgovor je bio nedvosmisleno "Ne". Po Sokratu, on je mudriji od drugih samo utoliko što je on svjestan da ništa ne razumije. Za razliku od ostalih Atenjana koji su puni sebe i svojih stavova (a u stvari nemaju pojma pojma o svijetu oko sebe).

Takav stav prema sugrađanima je na kraju bio uzrok sudskom postupku i njegovoj smrtnoj osudi. Nekolicina više-manje važnih Atenjana je podiglo optužnicu u kojoj tvrde kako Sokrat kvari mladež učeči ih o krivim vrijednostima i vjeri u krive bogove. U sudskom postupku, opisanom u Platonovoj knjizi, je Sokrat iznio svoju obranu i ujedno optužbu protiv njegovi tužitelja. Kad se optužbom od njega tražilo da se odrekne svoje filozofije, usporedio je to sa svojim vojnim iskustvom. Filozof koji odustaje od filozofije je kao vojnik koji odustaje od borbe zato što mu prijeti smrtu bitci, a zna se da je Sokrat bio i hrabar vojnik.

Na kraju je porota u velikoj većini (360 od 500) glasala za njegovu smrtnu kaznu. Navodno je Sokrat imao priliku pobjeći iz zatvora, ali smatrao je da se treba držati zakona. Bez obzira na besmislenost optužnice.

Sokratski dijalog

2007-11-10T23:17:00.000-08:00

Sokratski dijalog ili sokratska metoda -- to je postupak kojim je Sokrat prenosio filozofiju svojim učenicima. Kad bi, šetajući Atenom, naišao na nekog tko bi s njime htio razgovarati -- Sokrat ne bi krenuo s dosadnim predavanjem. Naizgled je to običan razgovor između dvije osobe, ali s jednom bitnom razlikom: Jedan od dva sugovornika je učitelj, a drugi učenik.

Učitelj ne smije biti netko tko učeniku želi "utuviti u glavu", a isto tako učenik ne smije biti pasivni slušatelj. Prvi postavlja pitanja, a drugi odgovara. Ne mora se nužno slagati, on može zauzeti i potpuno suprotan stav i braniti ga. Na kraju netko pobjeđuje: Pobjeđuje onaj tko je imao uvjerljivije argumente. Kako je učitelj onaj tko zna više, vjerojatno je da će on biti taj pobjednik.

Bitno je da u učeniku nastane "Heureka efekt", odnosno osjećaj da je odjednom shvatio bit. Učitelj mora svojim pitanjima učenika voditi do toga.

Sokrat

2007-11-09T23:03:00.000-08:00

Bio je izuzetno fizički izdržljiv, ali onizak, prćatog nosa i debeljuškast. Svoj je život započeo kao šegrt u klesarskoj radionici, ali odustao je od tog zanata. Nije nikad bio dijelom političke elite svoga grada, ali nije odbijao ono na što ga je zakon obavezivao. Na primjer, kad je Atena ratovala odazvao se u vojsku i bio je jedan od najhrabrijih na frontu. Da je rođen danas, smatrali bismo da je nekakav ridikul -- bosonog je šetao gradom i ljudima objašnjavao što je ispravno, a što nije.

Nije pisao, ali imao je mnogo učenika koji su nam prenijeli njegovu filozofiju.

Bio je toliko važan da se grčke filozofe dijeli na one prije njega (predsokratovski) i one nakon njega (postsokratovski filozofi).

Demokrit

2007-11-08T23:02:00.000-08:00

Leukipov učenik kojemu dugujemo naziv "atom", Demokrit je bio bogati Abderanin koji se bavio još i matematikom, etikom i astronomijom. Nastavio je i sistematizirao učenje o atomima. Kao Leukip, vjerovao je da se prostor sastoji od onog što jest i onog što nije -- praznine. Ono što jest (materija) se može podijeliti na atome, a atomi više nisu djeljivi.

Po njemu, svi atomi nisu jednaki. Postoje atomi različitih oblika, predodžba stvari koju dobijamo preko osjetila ovisi o vrsti atoma od kojih su sastavljene. Tako, atomi određene vrste stvaraju osjet crvene boje, a interakcija druge vrste atoma s ljudskim jezikom stvara određeni okus.

Među prvima je tvrdio kako postoji mnogo svijetova, od kojih su neki i naseljeni.

Atomizam i duša

2007-11-07T04:32:00.000-08:00

Budući da je sve sastavljeno od atoma, i duša mora biti isto. Duša se sastoji od malih sfernih atoma koji su cijelo vrijeme u pokretu. Nestalnost ljudske ćudi je posljedica upravo tog stalnog kretanja.

Tako su barem tvrdili...

Parmenid i nemogućnost kretanja

2007-11-06T04:29:00.000-08:00

Htio sam ovaj post nasloviti "Parmenid i topološka ekvivalencija", ali to bi potjeralo i ono malo potencijalnih čitatelja ovog bloga ;)

U svakom slučaju, zamišljam si kako je Parmenid mogao uopće pomisliti kako je kretanje nemoguće. Jer, očito je da se krećemo, ili si mi to zamišljamo. On mora da je na neki način prostor zamišljao kao gomilu topološki ekvivalentnih struktura između kojih nema praznina.

I to je u potpunosti u skladu s njegovim učenjem. Evo objašnjenja na primjeru (tvrdog) oraha: Orah se sastoji od kore i središnjeg (jestivog) dijela. Ali, ako je kora hermetički zatvorena -- onda ono u njegovoj sredini nije moglo tamo nastati, moralo je oduvijek tamo biti. Ako nije tamo bilo -- onda je moralo nekom tankom vezom spojeno s istim predmetom "van" oraha. Ovo drugo se intuitivno čini da nije, dakle jezgra oraha je morala postojati od pamtivijeka. Što je sasvim u skladu s Parmenidovim učenjem.

Posljedica ovakvog mišljenja je da su svi orasi koji su ikad postojali -- još uvijek postoje. I, svi orasi koji će ikad postojati -- već postoje. Ali ne u onom zrelom obliku, nego u obliku beskonačno malenih kukuljica koji u jednom trenutku nabubre i postanu "orah"...

Sve ovo skupa je u matematičkom smislu sasvim moguće: grana matematike koja se bavi takvim strukturama se zove topologija. Međutim, ako je ideja o atomima ispravna, onda ona u potpunosti uništava ideju o nemogućnosti kretanja, nastajanja i nestajanja. A, kao što znamo, materija se sastoji od atoma. Dakle, Parmenid je u krivu.

Leukip

2007-11-05T04:29:00.000-08:00

Leukip je rođen u prvoj polovici petog stoljeća p.n.e. Rođen je u Miletu, a školovao se u Elei, gdje se upoznao s Zenonom (a možda i Parmenidom). Kao što već rekoh, njegov doprinos je ideja o atomima.

Njegovo razmišljanje ide ovako nekako: Parmenid kaže da kretanje nije moguće, jer kretanje bi značilo da postoji granica između onog što se kreće i onog što ostaje na mjestu. Ta granica znači da tamo ničeg nema -- dakle granica ne postoji. Ali, mi se očito krećemo, kao što se kreću ptice, ribe, zvijezde -- dakle granica između stvari mora postojati. Dakle, mora postojati i prostor između stvari. Prostor iliti vakuum.

Ali, budući da vakuum nije stvar -- on ne postoji, dakle na naki način i postoji i ne postoji.

Što ćemo sa Zenonovim paradoksom i stvarima koje možemo dijeliti, i dijeliti, i dijeliti... ? On kaže -- postoji temeljni nedjeljivi komadi materije koji se više ne mogu dijeliti.

To su atomi, kad dođemo do atoma dalje više ne možemo dijeliti. Točka.

Leukip: Atomi

2007-11-02T04:26:00.000-07:00

Parmenid kaže da stvari ne možemo dijeliti, jer su one uvijek jedno te isto. Zenonovo razmišljanje o tom problemu je bilo "Što kad bismo mogli stvari dijeliti?". Ideja da se svaki predmet može podijeliti na dva dijela, a onda svaki od ta dva opet na dva, pa svaki od tih četiri na dva... Izgleda kao paradoks, jer -- ako možemo beskonačno dijeliti, gdje nam je kraj?

Leukip je ponudio svoje rješenje: Predmeti se ne mogu dijeliti na beskonačno mnogo manjih dijelova zato što u jednom trenutku dolazimo do nedjeljivih komadića -- atoma. I sve oko nas se sastoji od atoma. Leukip je začetnik takvog pogleda na svijet kojeg zovemo atomizam.

Ahil i kornjača

2007-11-01T04:25:00.000-07:00

Najpoznatiji Zenonov paradoks je onaj o Ahilu i kornjači, a priča ide ovako: Ahil i kornjača se utrkuju, Ahil je brži od kornjače, ali zato kornjača ima početnu prednost. Paradoks je u sljedećem, kad Ahil dođe do mjesta od kud je kornjača krenula ona se pomakla za par centimetara. Kad Ahil dođe do tog mjesta -- kornjača se pomakla još malo, i tako dalje. Ad infinitum (latinski: do beskonačnosti ili u beskonačnost).

Razlog zašto nam Ahil i kornjača predstavljaju problem je u tome što kreću dijeliti prostor na beskonačno (ili skoro-beskonačno) male dijelove. Ljudski um je imao vrlo lošu predodžbu o pojmovima kao beskonačno veliko i beskonačno malo. To je bila istina za naše pretke koji su bili lovci, sakupljači, obrtnici i trgovci, ali moderno obrazovani ljudi nemaju s time problema. Dovoljno je srednjoškolsko gradivo (zbroj niza i reda) da bi znali kako Zenonovi paradoksi u stvari nisu paradoksi.

(Ovdje bi sada trebalo nastaviti s nekoliko velikih znanstvenih dilema o tome je li prostor diskretan ili kontinuiran i je li vrijeme (i) diskretno, ali o tome nekom drugom prilikom...)

Zenonovi paradoksi

2007-11-01T04:24:00.000-07:00

Ne zna se je li Zenon sam izmislio svojih četrdeset paradoksa ili ih je samo okupio u cjelinu i objavio. U svakom slučaju cilj njegovih paradoksa je bio dokazati kako je bilo kakva pomisao da prostor može biti prazan -- besmislena. I, naravno, kretanje -- je iluzija.

Paradoksi su mučili generacije i generacije filozofa i znanstvenika. Međutim, treba kazati da to danas više nisu paradoksi. Naime, dva velika matematičara su te probleme uspješno riješili u 17. stoljeću. Oni su Isaac Newton i Gottfried Wilhelm Leibnitz.

Zenon

2007-10-30T03:19:00.000-07:00

Parmenidov sljedbenik učenik i (vjerojatno) ljubavnik, Zenon je (490-430 p.n.e.) je poznat prije svega po svojim paradoksima.

Kako je Parmenidova ideja o svemu kao jednom bez početka i bez kraja bila oštro kritirizirana -- Zenon je svojim paradoksima pokušao dokazati kako te kritike nisu opravdane. Zanimljivo je da kritike nisu argument u prilog Parmenidovim idejama, nego argument protiv onih koji se s njime ne slažu. U biti, on kreće razmišljati na sljedeći način

Kad bi Parmenidovi kritičari bili u pravu onda...

...i sad tu slijedi niz logičkih koraka koji dovodi do nečega što ne može nikako biti istinito. Takav način zaključivanja se zove reduction ad absurdum iliti svođenje na kontradikciju.

Sve je jedno

2007-10-29T03:17:00.000-07:00

Smisao Parmenidove filozofije se vrti oko smisla pojmova "biti" i " ne biti".

Zamišljam si kakav je mogao biti tok njegovih misli kad je započeo svoju filozofiju:

Kažemo da stvari jesu, ako to kažemo ispada da neke druge stvari nisu.

Međutim, ono što postoji jest, a ako nešto ne postoji onda nije.

Praznina nije, praznina ne postoji.

U tom smislu onaj prostor unutar čaše ne postoji (jer nije ).

Srećom, Grci su znali da postoji zrak i Parmenid je zamišljao kako se taj zrak uvlači u sve ono što bi inače bio prazan prostor u čaši. Kad ne bi bilo tog zraka -- prostor unutar čaše ne bi postojao. Ako ne postoji onda nema o tome smisla uopće govoriti. Ne postoji i točka.

Kad ne bi postojao zrak onda bi čaša bila ispunjena prazninom, za prazninu ne možemo kazati da
Isto kao, kad vrč ispunimo vodom -- ona ispunjava svaki dio vrča. Nema nikakve praznine između vode i stijenki vrča. Budući da nema te praznine ne možemo tvrditi da su voda i vrč međusobno različite stvari. Jer ne postoji granica koju možemo točno odrediti!

Isto tako, zrak oko vrča ispunjava sav prostor, dakle -- nema granice između vrča i zraka. Dakle, zrak i vrč pun vode su u stvari jedna te ista stvar. U stvari, cijeli svemir oko nas je jedna velika cjelina!

Parmenid II

2007-10-27T03:16:00.000-07:00

Znamo da su ga u njegovom rodnom gradu smatrali vrhunskim pravnikom, a kasniji filozofi su ga izuzetno cijenili. S njime je nastala Elejska filozofska škola. Kao i kod ranijih filozofa -- od Parmenidovih spisa nije puno toga ostalo sačuvano: tek dio njegove poeme "O prirodi". I opet, fragmenti su toliko šturi da se ne može sa sigurnošću odrediti svi detalji njegove filozofije. Njegova filozofija je u stvari polemika s Heraklitom.

Po Heraklitu su uzbrdo-nizbrdo, toplo-hladno ili svijetlo-tamno, na neki teško objašnjiv način jedno te isto. Možda bi Heraklit nastavio i rekao da su i "biti" i "ne biti" jedno te isto, ali tu se Parmenid ne bi složio...

Parmenid: Ex nihilo nihil fit

2007-10-25T03:15:00.000-07:00

Parmenid vjerojatno nije rekao baš "Ex nihilo nihil fit". Jer, u njegovom rodnom gradu (Elea) latinski je postao službeni jezik tek pet stoljeća kasnije. 515. godine prije nove ere je Elea bila dio "Velike Grčke" (Magna Graecia) -- odnosno grčkih kolonija u južnoj Italiji.

Međutim, izreka "Ex nihilo nihil fit" -- "Ništa ne nastaje iz ničega" najbolje opisuje bit njegove filozofije.

Stari cinik: Heraklit

2007-10-24T02:37:00.000-07:00

Njegova ideja da svijetom vladaju suprotne sile koje su u stvari jedno te isto, vjerojatno potječe od Anaksimandra. Da podsjetim, on je smatrao kako je svijet stalno u ravnoteži, čim netko ili nešto pokuša svijet izbaciti iz ravnoteže -- protusila će sve vratiti u početno stanje. Međutim, po Heraklitu distinkcija između "sile" i "protusile" u stvari ne postoje -- one su jedno te isto.

Da Heraklit nije bio takav boem -- njegovo objašnjenje bi možda bilo sličnije Anaksimanderovom. Međutim, Heraklit je bio filozof-umjetnik. Njegova proza se sastojala od kratkih, jezgrovitih i zagonetnih rečenica. Cilj Heraklitove proze nije bio sustavno objašnjenje nego instinktivno razumijevanje.

Jedna te ista pojava u svijetu može drukčije izgledati različitim osobama. Isto tako jedno te isto objašnjenje možemo različito doživjeti. Ono što je apolonovskom Anaksimanderu bila njegova teorija o silama i protusilama -- to je starom dionizijevskom ciniku Heraklitu bila njegova kozmologija.

Heraklitov logos

2007-10-23T02:36:00.000-07:00

Ideja logosa potječe od Heraklita. Po njemu sve dolazi iz logosa, ali logos nije jedan od četiri elementa. To je temeljni princip cijelog kozmosa. Heraklitov opis logosa je kontradiktoran -- logos je vidljiv i skriven, istovremeno i jest i nije. Cijelo vrijeme nam je pred očima, ali rijetko ga vidimo (i rijetki ga vide). Heraklitov logos nije isti onaj "logos" o kojemu su govorili kasniji filozofi kad su mislili na sposobnost ljudskog uma da razumom objašnjavaju svijet oko sebe. Heraklitov logos je sličniji taoističkom pojmu Tao-a.

Heraklit i elementi

2007-10-22T02:35:00.000-07:00

Heraklit je poznat po svojoj kozmologiji. Po njemu je svijet oko nas miš-maš prirodnih sila koji se stalno mijenjaju, sudaraju, primiruju, zagrijavaju, hlade, kreću uzbrdo, nizbrdo, mijenjaju mirise i okuse... Stvari ne možemo opisati jedinstvenom rečenicom. Jer, kao prvo jezik ne može uhvatiti sve te promjene -- čim smo nešto rekli, to nešto se već promijenilo. I možda poprimilo neki drugi oblik ili neko drugo stanje. Za temeljni element nije mogao odabrati zemlju, jer je zemlja previše pasivna za njegovu filozofiju. Njegov temeljni element je onaj kod kojeg je ta dinamičnost najočitija -- vatra.

Heraklit

2007-10-21T02:34:00.000-07:00

Još jedan filozof iz Male Azije. Napisao je jednu knjigu koja nije sačuvana. Navodno je pisanje prekinuo zbog svoje melankolije. Nakon smrti su mu prišili epitet "mračnog" filozofa kojeg je teško shvatiti. Bio je elitist -- posprdno je pisao o svima onima koji nisu sposobni shvatiti filozofiju. Od mnogih fragmenata vjerojatno je najpoznatiji:

Čovjek ne može dva puta ugaziti u istu rijeku, jer to više nije isti čovjek i to više nije ista rijeka. (Heraklit)

Pitagorejska duša

2007-10-20T02:33:00.000-07:00

Pitagora je, u svoje vrijeme, bio poznat kao stručnjak o sudbinini ljudske duše, odnosno pitanju što se točno zbiva nakon smrti. Pitagorejci su vjerovali u besmrtnu dušu, koja se nakon smrti seli u neko drugo tijelo (metempsihoza iliti reinkarnacija). Ne nužno ljudsko.

Malo znamo o detaljima, ne možemo sa sigurnošću kazati jesu li smatrali da duša može ikad pobjeći iz tog kruga seljenja iz tijela u tijelo. I ne znamo je li iz jednog išla direktno u drugo ili su postojale nekakve stanke.

Pitagora

2007-10-19T00:26:00.000-07:00

Ni danas nitko ne zna otkud dolazi Pitagorina sklonost mističnosti i tajnovitosti. U vrijeme u kojemu su ostali filozofi javno iznosili svoje ideje -- on je osnovao tajno bratstvo. Filozofi Miletske škole su bili praktični ljudi koji su željeli svijet oko sebe objasniti i to objašnjenje podijeliti s drugima, dok je Pitagora osnovao tajno bratstvo u kojemu su i matematička otkrića smatrali nečim za što ostatak svijeta ne smije znati. A, možda je bio i Anaksimanderov učenik -- otkud ta nova sklonost?

Možda, u stvari, Pitagorina ostavština i nije njegova -- nego njegovih sljedbenika. Možda je on pitagorejcima u ostavštinu ostavio ljubav za matematikom, muzikom i filozofijom, a možda samo mističnost (dok su matematiku i filozofiju razvili njegovi sljedbenici)? Veo tajnovitosti koja je obavijala cijelu njegovu školu je rezultirala time da su, nakon smrti, ljudi počeli idealizirati njegovo djelo. Govorili su da je imao natprirodne sposobnosti i tvrdilo se da je on otkrio većinu matematičkih zakona koje su, u stvari, otkriće njegovih učenika.

Danas ne treba ni idealizirati ni dramatizirati. Pitagorejci jesu bili tajno društvo, ali nisu bili ekstremisti. Bili su pacifisti, poštovali su jedni druge. Smatrali su kako se ljudska duša može liječiti muzikom i bili su posvećeni proučavanju matematike...

Pitagora i pitagorejci

2007-10-19T00:25:00.000-07:00

Pitagora je rođen na otoku Samosu oko 570. godine p.n.e. O njegovom životu vrlo malo znamo, jer za sobom nije ostavio ništa zapisano. Za razliku od filozofa Miletske škole koji su cijenili praktičnost i razum -- filozofi okupljeni oko Pitagore nisu bili "škola" nego više nekakva mistična sekta -- takozvani Pitagorejci. I zato je danas vrlo teško procijeniti što je "pitagorejsko" Pitagorino, a što nam je ostalo od njegovih učenika.

Pitagorejci su bili vrsta tajnog društva, smatrali su kako postoji tajna veza između svijeta oko nas i brojeva. Isto tako postojala je tajna veza između brojeva i glazbe, i glazbe i našeg uma. Velika otkrića do kojih su došli su bila tajno čuvana. Priča se da su jednog svojeg člana ubili zato što je nekome izvan društva opisao otkriće o nesumjerljivosti stranica pravokutnog trokuta (odnosno postojanje iracionalnih brojeva). Morali su se pridržavati strogih asketskih zakona o prehrani i ponašanju. Smatrali su da je duša besmrtna i da se nakon smrti seli (reinkarnira).

Tri vrste ljudi

2007-10-18T00:23:00.000-07:00

Postoje tri vrste ljudi koji dolaze na olimpijske igre. Osim spoznaje da neki čovjek spada u neku skupinu -- ta je podjela i kvalitatitivna. Odnosno, znamo da su ljudi iz neke skupine (u određenom smislu) bolji od onih iz neke druge skupine. Pa, idemo redom: Najmanje vrijedni su oni koji ne dolaze zbog igara nego zato što se na igrama sakuplja veliko mnoštvo. Veliko mnoštvo je i prilika za zaradu. U tu skupinu spadaju trgovci, kupci, mešetari, kladioničari... Drugi skupinu čine ljudi koji su se došli natjecati -- sportaši. Oni su tu zbog slave. I treću, najbolju, skupinu čine promatrači. Oni koji promatraju, procjenjuju i ocjenjuju.

Kao na olimpijskim igarama -- tako se i ljudi u svakodnevnom životu dijele na tri skupine. Ulogu koju na olimpijskim igrama imaju promatrači -- u svakodnevnom životu imaju filozofi. Oni promatraju svijet, traže pravila i zakonitosti, kategoriziraju i procjenjuju važnost. Oni, dakle, razumiju svijet. Naravno, to je podjela koju je izmislio filozof. Da je u pitanju bio sportaš ili trgovac, ljestva "važnosti" bi izgledala malo drukčije.

Ova podjela ljudskog roda se može shvatiti i kao podjelu ljudskog uma -- jer svatko od nas je pomalo trgovac, pomalo sportaš i pomalo filozof.

Navodno je ova podjela društva (i ljudskog uma) djelo sljedećeg velikog grčkog filozofa -- Pitagore.

Apolonsko i dionizijevsko

2007-10-18T00:22:00.000-07:00

Treba napomenuti da "apolonsko" i "dionizijevsko" nisu suprotnosti. Ono što je apolonsko vrlo lako postane dionizijevsko i suprotno. Poezija je primjer, apolon je i bog poezije, jer pisanje epskih djela zahtijeva usredotočenost (od onog koji piše i od onog koji čita/sluša), zahtijeva smisao za ljepotu i kompoziciju. Ali, poezija nije samo epika, lirska djela mogu nastajati pod djelovanjem vina, mističnih iskustava i svega onoga što dolazi s boemskim životom.

Lirika je, često, "dionizijevskija" od epike. I u tom smislu poezija je nešto maglovito između ta dva filozofska koncepta.

Znanost je rijetko bježala od svog apolonovskog u dionizijevsko, međutim interpretacija znanostvenih otkrića -- jest.

Apolonovsko i dionizijevsko

2007-10-17T22:52:00.000-07:00

Prije Pitagore -- jedna mala stranputica u mitologiju: I Apolon i Dionizije su Zeusovi sinovi. Apolon je bog sunca, svjetla, glazbe i poezije, a Dionizije bog vina i ekstatičnih iskustava. Kaže se da je "apolonovsko" sve ono što ima naglasak na razumu, urednosti, ljepoti, jasnoći, samokontroli, jedinstvenosti... Dok "dionizijevsko" ima naglašeno instinktivno, osjećajno, strastveno i višestruko...

Znanstvenici su, po prirodi stvari, dionizijevski tipovi. Miletska škola je zadovoljavala skoro svaki opis "apolonovskog", dok su Pitagorejci blago skrenuli (ili vratili se?) u mističnost. To ne znači da nisu cijenili znanstvenost i argumentiranost, ali način kako su tretirali znanstvene zaključke nije bio apolonovski.

Miletska škola

2007-10-17T22:51:00.000-07:00

S Anaksimenom je završio niz filozofa prve evropske filozofske škole (zanemarimo na trenutak da je Milet u azijskom dijelu današnje Turske). Ono što je važno za Miletsku školu je što su oni prvi donijeli pogled na svijet koji se nije bazirao na mističnim religijskim iskustvima, i nisu bili zainteresirani za šaroliki cirkus grčkih bogova. Kao ni za ideju da se svijet objasni isključivo pozivanje na čovjekolike bogove.

Bili su to prvi pravi znanstvenici -- svoje zaključke su donosili na osnovu onoga što su imali priliku promatrati. Osim filozofskih nagađanja, istaknuli su se u drugim znanostima (matematika, astronomija...). Za njih je filozofija bila prije svega jedna praktična disciplina i svi su bili aktivni u političkom životu svoga grada. Nisu, kao neki kasniji filozofi, smatrali da je filozofija važnija od politike, trgovine i svakodnevnog života.

Anaksimen

2007-10-16T22:50:00.000-07:00

Po Talesu je temeljni element voda, a Zemlja je ravna ploča koja pluta u oceanu, a po Anaksimanderu je temeljni element "beskonačno" (apeiron), a zemlja je okružena sa fiksiranim slojem zvijezda, Mjesecom i Suncem,

Treći važan filozof miletske škole je Anaksimen. Budući da je apeiron bio teško shvatljiv -- on je kao temeljni element uzeo zrak. Procesima zgušnjavanja iz zraka mogu nastati preostala tri elementa. A svijet oko nas -- sunce i mjesec su bili okrugli ravni diskovi koji su se kretali pred slojem fiksiranih zvijezda...

Porijeklo ljudi i životinja

2007-10-16T22:49:00.000-07:00

Anaksimandar je proučavao fosile i na osnovu njih je (ispravno) zaključio da je život vrlo drevna pojava. I, zaključio je kako su prije današnjih životinjskih i biljnih posojale druge vrste. I ne samo to -- nego da su današnje vrste nastale od tih izumrlih vrsta.

A kako je, izgleda, nekad davno iz apeiron-a materija bila u obliku sličnijem tekućem nego krutom (a zemlja kao kruta tvar je kasnije nastala sušenjem) -- prvo su postojale ribe i ostala morska bića. Dakle, kopnena bića su morala nastati od morskih. Tako je i čovjek morao nastati od riba čije fosile je Anaksimandar proučavao.

Apeiron

2007-10-15T11:46:00.000-07:00

Svi grčki filozofi su bili u potrazi odgovorima na pitanje (prvog) postanka i elementima na kojoj se baziraju svi ostali elementi. Za razliku od drugih koji su tražili među četiri klasična elementa (zemlja, zrak, voda i vatra) Anaksimandar je izmislio novi, peti -- apeiron.

Apeiron, od grčkog bezgranično ili neograničeno je nešto toliko neodređeno da se danas filozofi ne slažu s interpretacijom -- što je apeiron u stvari? Je li to neka točno određena stvar ili je to neka muljevita agregatna masa -- mješavina svega i svačega iz čega nastaju i u što se vraćaju preostale (s)tvari?

Anaksimandarova Zemlja

2007-10-11T11:30:00.000-07:00

Anaksimandar je bio prvi koji je kretanje nebeskih tijela uspoređivao s nekakvim mehaničkim modelom. Prema tom modelu -- Zemlja se nalazi čvrsto u sredini. Okružena je pojasom zvijezda, iznad kojih se nalazi Mjesec i Sunce. Treba napomenuti da sama ideja da nebeska tijela kružnim putanjama obilaze neku središnju točku danas nama izgleda sasvim očita. Međutim, za ono vrijeme je to bila prilično radikalna.

Zemlja se ne miče zbog svoje "indiferentnosti" (ili jednakosti). Budući da se nalazi u sredini -- nema početni moment da krene u nekom smjeru. U biti -- ne može krenuti ni u jednom smjeru jer su svi smjerovi isti, a kako je nemoguće da se kreće u svim smjerovima istovremeno, mora stajati tu gdje jest.

Aristotel se malo našalio s tom idejom pa je usporedio s čovjekom koji je u jednakoj mjeri i gladan i žedan. Kad bi se našao između pića i jela, ne bi se mogao odlučiti kuda će, ostatak života bi proveo na tom istom mjestu i umro bi bi u dilemi hoće li prije jesti ili piti :)

Anaksimandar i prirodni zakoni

2007-10-11T11:28:00.000-07:00

Bio je i prvi filozof koji je smatrao da se priroda ponaša u skladu sa zakonima, kao što postoje zakonitosti kojih se drže ljudska društva. I bilo što što krši te zakone ne može dugo trajati, jer ti zakoni će sve vratiti u prirodnu ravnotežu. Anaksimandar je volio tu ravnotežu, sistematičnost, simetričnost i matematičke proporcije.

Još o Anaksimandru

2007-10-11T11:25:00.000-07:00

Iako je Milet u maloj Aziji -- Anaksimandar se smatra jednim od prvih evropskih filozofa.

I što točno znamo o autoru prve sačuvane rečenice evropske filozofije?

Rođen je 610 godine p.n.e. umro 546 ili 545. Bio je Talesov učenik, filozof, znanstvenik i političar. Smatraju ga osnivačem astronomije i prvim filozofom koji je izgradio svoju kozmologiju -- sustavni pogled na svijet oko nas (iliti svemir).

Talesova Zemlja

2007-10-10T11:21:00.000-07:00

Tales je predložio nekoliko odgovora na pitanja o Zemlji i astronomskim fenomenima. On Zemlju zamišljao kao "nešto" što pluta u beskonačnom oceanu, a često se to Talesovo "nešto" opisuje kao "okrugla ploča". Međutim, nije jasno je li on smatrao da je zemlja ravna ploča, sasvim je moguće da je njegova ideja bila da se radi o valjku ili sferi, a neki smatraju da su kasniji grčki filozofi ideju "sfernatosti zemlje" preuzeli od našeg junaka.

Jedino, nije jasno kako su zamišljali sferu koja pluta na oceanu. Očito bi Grčka i bliski Istok trebali biti na vrhu te sfere. Jer, Grci su hodali uspravno, a kako bi se udaljavali od tog vrha -- sve bi krenulo nizbrdo... Sve dok se ne bi strmovalili u (pra)ocean.

I još...

2007-10-10T11:19:00.000-07:00

Zaboravih: Za vrijeme u kojem je živio, Tales je doživio duboku starost. Prema nekim tvrdnjama umro je sa 78, a prema drugima s 90 godina. Prava godina rođenja nije poznata, ali pretpostavlja se da je to 624 (u vrijeme 39. grčke olimpijade). Živio je u Miletu (danas u turskoj), i tamo je bio aktivan u političkom životu.

Talesova etika

2007-10-10T11:16:00.000-07:00

Kao i mnoge druge stvari o Talesu, i o njegovoj etici ne znamo baš mnogo. Većina toga nam ostaje od Diogena Laertija (Diogenes Laërtius) -- povjesničara i biografa grčkih velikana (ali i o njemu u stvari znamo vrlo malo...). Ono što znamo je da je Tales vjerovao u sveprisutnog boga koji nije imao ni početka ni kraja i koji je znao prepoznati dobro od zla kod čovjeka. I očekivao je da se čovjek ponaša u skladu s time.

Tales je vjerovao da čak i stvari (dakle ne samo biljke, životinje i čovjek) imaju svoju dušu. Je li to, u njegovim očima, imalo nekakve etičke posljedice nije jasno...

Tales

2007-10-10T08:23:00.001-07:00

Ako je istina barem pola onoga što o Talesu pričaju, onda je on bio pametan čovjek. Ali, ništa od njegovih spisa nije sačuvano, tako da su sve to samo prepričavanja onih koji su ga imali priliku poznavati ili čitati što je on napisao. Je li istina da je doista predvidio pomračenje sunca (ili je poznavao tablice drevnih mezopotamskih naroda koji su marljivo bilježili pomrčine).

Vjerojatno je istina da je teoremom o sličnosti trokuta izračunavao udaljenost brodova od obale, i vjerojatno nije istina da je izračunao visinu piramida. Bio je praktični političar, biznismen. Vjerovao je u pravednog boga i vjerovao je da se ljudi trebaju ponašati pravedno, ali nije bio demokrat -- kao i mnogi drugi grčki filozofi koji su vjerovali kako je prosvijećeni apsolutizam bolji od demokracije.

I, ono što je najbitnije -- prvi je prirodu i postanak svijeta objašnjavao bez natprirodnog uzroka. Njegova kozmologija je bila bazirana na vodi -- voda kao esencija svih drugih tvari.