Platon je bio uvjeren kako je duša besmrtna. Vjerovao je i to da je vjerovanje u istinito koje možemo dokazati vrijednije od vjere u nešto što je istinito, ali nedokazivo.
Kako je, onda, Platon obrazložio besmrtnost duše? Nekoliko njegovih argumenata:
Kao što priroda oko nas prolazi kroz cikluse, prirodno je pretpostaviti da takve cikluse prolazi i duša. Materija mijenja oblike, ali ne nestaje iz ovog svemira. Prirodno je, onda, pretpostaviti da i duša ne nestaje.
Kad shvatimo neku novu stvar -- u jednom trenutku nastane onaj "Aha!" (shvatio sam!) efekt. Platonu je to bio dokaz da stvari ne učimo, nego da se samo podsjećamo znanja kojeg naša duša već ima. Ako to znanje ima -- morala ga je dobiti puno prije rođenja. Dakle, i duša je morala postojati prije rođenja.
I tu sad slijedi najvažniji Platonov argument za besmrtnost duše...
Besmrtnost duše je izravna posljedica teorije o formama. Budući da forme postoje, ali ne na isti način kao sve ovozemaljsko, a ljudska duša ih jedina, na ovom svijetu, može shvatiti -- i duša mora postojati na način na koji postoje i forme. Duša je na neki način sličnija formama nego ovozemaljskim stvarima, dakle...
Kad govorimo o nekom toplom predmetu -- on se može ohladiti (ako mu se dodaje hladnoća). Ali, ako govorimo o pojmu topline -- on se ne može ohladiti. Jer je to forma koja je savršena i kojoj je sama definicija da bude topla. Kad bi se mogla ohladiti -- to ne bi bila toplina.
Slično je s dušom, ona se ponaša po istim pravilima po kojima se ponašaju i forme. Duša ima neka svoja svojstva koja su apsolutna, a jedno od njih je da je duša živa. Kad bi duša umrla -- to bi samo bio dokaz da ona u stvari nije duša. A, mi ljudi (očito) imamo duše, dakle one moraju biti besmrtne.
