Protagora

"Čovjek je mjera za sve stvari" kaže Protagora. Rođen 490, umro 410, veći dio života proveo je u Ateni gdje je bio prvi od onih koji su tvrdili kako podučavaju ljude vrlinama -- sofisti. U gradu je bio cijenjen kao stručnjak o pravnim pitanjima, a tokom života je od svojih učenja zaradio veliko bogatstvo.

Puno praktičniji od Platona i Sokrata, bavio se stvarima u koje je imao uvida i nije koketirao sa idejama o kojima nema dovoljno spoznaja. Bio je agnostik: smatrao je kako o bogovima znamo premalo da bi mogli uopće razmišljati o njihovoj prirodi. Zbog toga je 415. godine bio optužen za krivovjerstvo i protjeran iz Atene, a njegova djela su javno spaljena.

Sofisti

Sofisti su bili lutajući učitelji koji su išli od grada do grada i za novac podučavali ljude. Njihov stav prema znanju je bio vrlo pragmatičan -- podučavali su znanja i vještine koje su ljudima bile potrebne. Posebno su se isticali u poznavanju retorike -- vještine snalaženja u diskusijama, polemikama, a i svađama. U tadašnjoj Grčkoj je ta sposobnost bila izuzetno važna, tako da su Sofisti skupo naplaćivali svoje usluge. Mnogi su se od toga i obogatili.

O sofistima znamo prije svega iz sačuvanih djela grčkih filozofa. Ti filozofi nisu imali visoko mišljenje o sofistima, razlozima zašto podučavaju (da bi se obogatili) i onome što podučavaju (znanja potrebna za napredovanje u društvu). Zbog toga nam je do dana današnjega ostala ideja kako su oni ljude učili kako pobijediti u diskusijama -- ne argumentima nego spretnim korištenjem jezika. Međutim, istina je vjerojatno bila nešto drukčija i vjerojatno nisu zaslužili baš sve te kritike...

Spoznaja, učenje, podučavanje...

U jednom Platonovom dijalogu, Sokrat objašnjava mogućnosti spoznaje temeljnih istina: Po njemu je duša besmrtna i rođena je sa svim znanjima koja su joj potrebna. I zato, otkrivanje filozofskih tajni u stvari nije otkrivanje potpuno nepoznatog, nego prisjećanje onoga što već znamo. Zato, kod podučavanja, ne treba učenika učiti nego voditi ka znanju.

Svaka tvrdnja može biti istinita ili lažna. Platon je vjerovao kako je važno vjerovati u istinu, ali jednako je važno imati jake razloge zbog kojih vjerujemo da je naš stav istinit. Dakle, apsolutna istina u koju vjerujemo, a nemamo jakih argumenata, nije jednako vrijedna nekoj drugoj istini koju možemo dokazati.

To je njegov odgovor na jedno od temeljnih filozofskih pitanja: "Može li čovjek shvatiti svijet oko sebe?". Ali to je i polemika sa grupom koja je postojala u to vrijeme -- sofistima. Sofisti su bili skupina učenih ljudi koje su prenošenje svojeg znanja shvaćali vrlo pragmatično. Podučavali su stvari koje su ljudima bile potrebne u životu. Dakle, motiv nije bio ljubav prema znanju. I podučavali su za novac. Potpuna suprotnost onovjekovnim filozofima.