Parmenid i nemogućnost kretanja

Htio sam ovaj post nasloviti "Parmenid i topološka ekvivalencija", ali to bi potjeralo i ono malo potencijalnih čitatelja ovog bloga ;)

U svakom slučaju, zamišljam si kako je Parmenid mogao uopće pomisliti kako je kretanje nemoguće. Jer, očito je da se krećemo, ili si mi to zamišljamo. On mora da je na neki način prostor zamišljao kao gomilu topološki ekvivalentnih struktura između kojih nema praznina.

I to je u potpunosti u skladu s njegovim učenjem. Evo objašnjenja na primjeru (tvrdog) oraha: Orah se sastoji od kore i središnjeg (jestivog) dijela. Ali, ako je kora hermetički zatvorena -- onda ono u njegovoj sredini nije moglo tamo nastati, moralo je oduvijek tamo biti. Ako nije tamo bilo -- onda je moralo nekom tankom vezom spojeno s istim predmetom "van" oraha. Ovo drugo se intuitivno čini da nije, dakle jezgra oraha je morala postojati od pamtivijeka. Što je sasvim u skladu s Parmenidovim učenjem.

Posljedica ovakvog mišljenja je da su svi orasi koji su ikad postojali -- još uvijek postoje. I, svi orasi koji će ikad postojati -- već postoje. Ali ne u onom zrelom obliku, nego u obliku beskonačno malenih kukuljica koji u jednom trenutku nabubre i postanu "orah"...

Sve ovo skupa je u matematičkom smislu sasvim moguće: grana matematike koja se bavi takvim strukturama se zove topologija. Međutim, ako je ideja o atomima ispravna, onda ona u potpunosti uništava ideju o nemogućnosti kretanja, nastajanja i nestajanja. A, kao što znamo, materija se sastoji od atoma. Dakle, Parmenid je u krivu.

Leukip

Leukip je rođen u prvoj polovici petog stoljeća p.n.e. Rođen je u Miletu, a školovao se u Elei, gdje se upoznao s Zenonom (a možda i Parmenidom). Kao što već rekoh, njegov doprinos je ideja o atomima.

Njegovo razmišljanje ide ovako nekako: Parmenid kaže da kretanje nije moguće, jer kretanje bi značilo da postoji granica između onog što se kreće i onog što ostaje na mjestu. Ta granica znači da tamo ničeg nema -- dakle granica ne postoji. Ali, mi se očito krećemo, kao što se kreću ptice, ribe, zvijezde -- dakle granica između stvari mora postojati. Dakle, mora postojati i prostor između stvari. Prostor iliti vakuum.

Ali, budući da vakuum nije stvar -- on ne postoji, dakle na naki način i postoji i ne postoji.

Što ćemo sa Zenonovim paradoksom i stvarima koje možemo dijeliti, i dijeliti, i dijeliti... ? On kaže -- postoji temeljni nedjeljivi komadi materije koji se više ne mogu dijeliti.

To su atomi, kad dođemo do atoma dalje više ne možemo dijeliti. Točka.