Anaksimandar je bio prvi koji je kretanje nebeskih tijela uspoređivao s nekakvim mehaničkim modelom. Prema tom modelu -- Zemlja se nalazi čvrsto u sredini. Okružena je pojasom zvijezda, iznad kojih se nalazi Mjesec i Sunce. Treba napomenuti da sama ideja da nebeska tijela kružnim putanjama obilaze neku središnju točku danas nama izgleda sasvim očita. Međutim, za ono vrijeme je to bila prilično radikalna.
Zemlja se ne miče zbog svoje "indiferentnosti" (ili jednakosti). Budući da se nalazi u sredini -- nema početni moment da krene u nekom smjeru. U biti -- ne može krenuti ni u jednom smjeru jer su svi smjerovi isti, a kako je nemoguće da se kreće u svim smjerovima istovremeno, mora stajati tu gdje jest.
Aristotel se malo našalio s tom idejom pa je usporedio s čovjekom koji je u jednakoj mjeri i gladan i žedan. Kad bi se našao između pića i jela, ne bi se mogao odlučiti kuda će, ostatak života bi proveo na tom istom mjestu i umro bi bi u dilemi hoće li prije jesti ili piti :)
