U šestom stoljeću prije naše ere u Indiji je nastajala jedna važna religija i filozofija... Kao i Epikur, utemeljitelj te religije je smatrao kako su intenzivne emocije uzrok ljudskoj nesreći. Život, sam po sebi, nije neka veliko zadovoljstvo -- život je patnja. Postoje razlozi zašto je život patnja. Ako se ti razlozi shvate i život živi na ispravan način -- patnja može prestati. Još bolje, postoje naputci (njih osam) s kojima se može osloboditi patnje.
Rečenice koje sam izdvojio kurzivnim pismom su takozvane, četiri plemenite istine, a religija je budizam.
ponedjeljak, 31. ožujka 2008.
nedjelja, 30. ožujka 2008.
Elitističko epikurejstvo
Po Epikuru, duša je smrtna i nestaje u trenutku kad tijelo prestaje sa životom. Ta je tvrdnja razlog zašto epikurejstvo nije nikad uspjelo postati filozofija cijele jedne kulture. Narod ne bi mogao podnijeti ideju da neće živjeti nakon smrti.
Smrtnost duše, kao svjetonazor, ima još jedan veliki nedostatak: nedostatak dramatičnosti. Ne može se ispričati zanimljiva priča o svijetu u kojemu nema duhovnih bića. A priče su ljudima bitne.
(To, naravno, ne znači da su religije ljudima bitne samo zato što im pričaju priče...)
Smrtnost duše, kao svjetonazor, ima još jedan veliki nedostatak: nedostatak dramatičnosti. Ne može se ispričati zanimljiva priča o svijetu u kojemu nema duhovnih bića. A priče su ljudima bitne.
(To, naravno, ne znači da su religije ljudima bitne samo zato što im pričaju priče...)
subota, 29. ožujka 2008.
Epikurejci i Bog
Epikurejci nisu bili ateisti, ali smatrali su kako su i bogovi sastaljeni od atoma. I, njihovi "bogovi" se ne miješaju u ljudske poslove -- oni žive u nekakvom paralelnom svemiru po svojim pravilima.
Bogovi koji se ne miješaju u ljudske poslove u stvari i nisu bogovi. Nego jednostavno -- stanovnici nekog paralelnog svemira koji nema veze s našim. Zašto ih Epikur u stvari nije izbacio iz svojeg svjetonazora?
Razlog je (možda) jednostavan. Epikur nije htio završiti Sokratovom smrću -- zbog optužbe za nevjerništvo.
Bogovi koji se ne miješaju u ljudske poslove u stvari i nisu bogovi. Nego jednostavno -- stanovnici nekog paralelnog svemira koji nema veze s našim. Zašto ih Epikur u stvari nije izbacio iz svojeg svjetonazora?
Razlog je (možda) jednostavan. Epikur nije htio završiti Sokratovom smrću -- zbog optužbe za nevjerništvo.
petak, 28. ožujka 2008.
Epikur
Epikur jest smatrao kako je traganje za užicima ono za čime bi trebali ići u životu. Ali, na primjeru hrane: nažderati se nije najbolji način da bi uživali u jelu. Kratkoročno možda jest, ali dugoročno bi se zasitili, i nikad ne bi postali istinski uživatelji jela.
Onaj tko se naždere u stvari ne uživa koliko bi trebao u hrani. Isto tako onaj tko želi život provesti isprobavajući sve što se može isprobati u seksu -- u stvari ne uživa kao onaj tko ima normalne i redovite seksualne odnose s osobom koju voli. Jer, u jednom trenutku seks (ili hrana ili...) postane opsjednutost.
Drugim riječima: treba tražiti ljudske užitke, ali ljudski užici su u umjerenosti. Intenzivni osjećaji su dugoročno neodrživi.
Ukratko, epikurejstvo je potraga za sretnim životom, ali bez ekstatičnih ili asketskih pristupa.
Onaj tko se naždere u stvari ne uživa koliko bi trebao u hrani. Isto tako onaj tko želi život provesti isprobavajući sve što se može isprobati u seksu -- u stvari ne uživa kao onaj tko ima normalne i redovite seksualne odnose s osobom koju voli. Jer, u jednom trenutku seks (ili hrana ili...) postane opsjednutost.
Drugim riječima: treba tražiti ljudske užitke, ali ljudski užici su u umjerenosti. Intenzivni osjećaji su dugoročno neodrživi.
Ukratko, epikurejstvo je potraga za sretnim životom, ali bez ekstatičnih ili asketskih pristupa.
srijeda, 26. ožujka 2008.
Epikur
Epikur (341-270. p.n.e.) je osnovao filozofsku školu koja je po njemu dobila ime epikurejci. Bio je vrlo kritičan prema ideji o božanstvenim intervencijama u našem svijetu. Smatrao je kako je cilj svakog čovjeka -- uživati u životu. I ništa više.
Moderno značenje riječi epikurejsko je nešto drukčije nego u antičkoj Grčkoj. Danas je to epitet koji opisuje hedonista koji je ljubitelj dobre hrane, pića i senzualnih doživljaja. To je stoga što se epikurejstvo kosilo s dvije temeljne kršćanske ideje:
Moderno značenje riječi epikurejsko je nešto drukčije nego u antičkoj Grčkoj. Danas je to epitet koji opisuje hedonista koji je ljubitelj dobre hrane, pića i senzualnih doživljaja. To je stoga što se epikurejstvo kosilo s dvije temeljne kršćanske ideje:
- O bogu koji intervenira (kad u njega iskreno vjerujemo i molimo se) i,
- Da treba ispravno zato živjeti da bi dospjeli u Kraljvestvo božje (a ne isključivo zato da bi uživali u životu)...
Stoicizam i kršćanstvo
Stoici su vjerovali u boga, ali u panteističkog boga. Dakle boga koji je u biti jedno te isto kao i svemir oko nas. Kršćani vjeruju u boga svemogućega, ali koji je na neki način odvojen od svemira. Oni imaju eshatološku ideju o kraju povijesti, stoici nemaju. Međutim, izuzmemo li objašnjenja o svijetu -- idealan stoik i idealan kršćanin bi se u društvu ponašali skoro pa jednako.
I jedni i drugi vjeruju da čovjek ima slobodnu volju i da s tom slobodnom voljom mogu odlučiti hoće li se ispravno ponašati. Stoik i kršćanin će se složiti kako je ispravni put satkan od ignoriranja tih niskih želja (mržnje, ljubomore...). Stoici su velik naglasak davali ljudskom dostojanstvu. Smatrali su da čovjek sa svim stoičkim vrlinama, čak i kad umire, umire dostojno, mirno i (na neki način) sretno.
U tom smislu, Isusova smrt na križu je u potpunosti stoička. Naravno, sa stanovišta nekog tko nije kršćanin. Jer, za kršćanina, Isus nije bio običan čovjek -- pa ne bi imalo smisla svrstavati ga u neku filozofsku školu...
I jedni i drugi vjeruju da čovjek ima slobodnu volju i da s tom slobodnom voljom mogu odlučiti hoće li se ispravno ponašati. Stoik i kršćanin će se složiti kako je ispravni put satkan od ignoriranja tih niskih želja (mržnje, ljubomore...). Stoici su velik naglasak davali ljudskom dostojanstvu. Smatrali su da čovjek sa svim stoičkim vrlinama, čak i kad umire, umire dostojno, mirno i (na neki način) sretno.
U tom smislu, Isusova smrt na križu je u potpunosti stoička. Naravno, sa stanovišta nekog tko nije kršćanin. Jer, za kršćanina, Isus nije bio običan čovjek -- pa ne bi imalo smisla svrstavati ga u neku filozofsku školu...
utorak, 25. ožujka 2008.
Stoički svjetonazor
Stoički stav prema svijetu je vjerojatno bio najpopularna filozofska misao u helenističkom antičkom svijetu. Stoički filozofi su naglašavali ljudski slobodnu volju i traženje puta prema cilju. A cilj je bio unutrašnji mir i ispravan život.
Za stoike, potraga za istinom više nije bila sama sebi cilj. Istinu tražimo zato da postanemo bolji ljudi. Jedini način da spoznamo tu istinu je racionalno razmišljanje.
Ono što je bitno za svakog čovjeka su njegove vrline. Zdravlje, novac, uspjeh u društvu -- sve su to stvari koje nemaju veze s vrlinama. I sve su to stvari koje ponekad možemo naslijediti od okoline.
Međutim, vrlina je nešto što ovisi o slobodnoj volji samog čovjeka. Svaki čovjek ima slobodnu volju. Kad dostigne svoje vrline -- postići će dostojanstvo i mir koje ne bi postigao ni na jedan drugi način.
Stoik se treba osloboditi ljutnje, ljumore i mržnje. Oni koji to ne uspiju -- osuđeni su na bijedni život. Oni koji uspiju -- mogu biti bolesni, ali biti će sretni, mogu umrijeti u zatvoru (kao Sokrat), ali umrijeti će u miru i dostojanstvu.
Stoici
Začetnik stoika je bio Zen (334.-262. p.n.e.). Djelovao je u Ateni. Počeci stoicizma su bili vezani uz cinike, ali filozofija se kasnije razvila u drugom smjeru.
Niti jedno djelo nije sačuvano, osim nekoliko njegovih izreka. Dvije takve su: "Mir se može postići samo tako da postanete ravnodušni prema ugodnom i neugodnom" i "Imamo jedna usta i dva uha -- znači, trebali bi puno više slušati nego pričati".
Logika je bila važna, jer do vrlina potrebnih za postizanje mira se može doći samo razumijevanjem i ispravnim ponašanjem. Svemir oko nas je uredan i logično posložen. Ako želimo živjeti u skladu sa svemirom -- i naš život treba biti uredan i razuman.
ponedjeljak, 24. ožujka 2008.
Cinici
Cinici su bili jedna od helenističkih filozofskih škola. Temeljna ideja svih cinika je bila da čovjek treba živjeti u skladu s prirodom.
Sama riječ "cinik" dolazi od grčkog "psetoliko". Već i to daje naslutiti neobično ponašanje i ideje cinika. Cinici se nisu nikad okupili u nekoj školi, tako da nije nikad postojala službena filozofija. Bili su poznatiji po svojem neobičnom ponašanju, nego po razvijenom filozofskom svjetonazoru.
Samo-dovoljnost, odnosno neovisnost o društvenim konvencijama, je bio njihov put prema toj sreći. Jer, društvene konvencije su ono što nam stvara krivu sliku o svijetu i to nam onemogućava vidjeti stvari kakve jesu.
Najvažniji predstavnik cinika je bio Diogen. Živio je u 4. stoljeću p.n.e. Njegova ostavština nije skupa zapisa ili konistentna filozofija, nego način života. Napadao je sve što je bilo uobičajeno u društvu. Propovijedao je besramnost -- ideju da čovjek treba slijediti svoje nagone čak i kad su protivni običajima.
Cinik nema nikakvog osobnog vlasništva. Za njega je i obitelj je neprirodna institucija, ljudi bi trebali živjeti u promiskuitetnom društvu u kojemu je odgoj djece javna obaveza. Cinik ignorira običaje, ali nije antisocijalan. Bili su dio društva, ali nisu osjećali da su dio neke klase, grada ili države. Na pitanje otkud dolazi, Diogen je odgovorio kako je on Građanin svijeta (kozmopolit).
subota, 22. ožujka 2008.
Zaratustra i eshatologija
Zaratustra je propovijedao kako će povijest prije ili kasnije završiti. U tom trenutku će se desiti stvari koje su nama u svakodnevnom životu nepojmljive -- mrtvi će ustati i, zajedno sa živima, doći će pred krajnji sud na kojemu će se odlučivati o tome što će s njima biti nakon.
Ta ideja se zove eshatološka. Ona je, zajedno s monoteizmom i dualizmom (odnosom između dvije suprotstavljene sile) imala velik utjecaj na tri velike religije zapada i bliskog istoka -- Judaizam, Kršćanstvo i Islam.
Ta ideja se zove eshatološka. Ona je, zajedno s monoteizmom i dualizmom (odnosom između dvije suprotstavljene sile) imala velik utjecaj na tri velike religije zapada i bliskog istoka -- Judaizam, Kršćanstvo i Islam.
Antička filozofija nakon Aristotela
Kad govorimo o "Grčkoj kulturi" onda ne mislimo samo na kulturu nastalu na tlu današnje Grčke. Vidjeli smo već da su središta grčke misli bili Atena, Mala Azija i južna Italija. Međutim carstvo Aleksadra Velikog je bilo puno veće.
A njegovim raspadom je Grčka kultura je ostavila trag na tom ogromnom području. Ne samo da je ostavila trag, nego je i došla u kontakt s Indijskom, Budističkom, Perzijskom i mnogim drugim drevnim civilizacijama i religijama.
Centri helenističke grčke misli više nisu bile samo grčke kolonije, a grčka filozofija se je nastavila u nekoliko glavnih tokova -- škola: Neoplatonisti, Skeptici, Cinici, Stoici, Epikurejci, Eklektici. S time da neke od tih škola više nisu bile Grčke nego Rimske. I zato sad počinjemo pomalo govoriti o Antičkoj filozofiji.
A njegovim raspadom je Grčka kultura je ostavila trag na tom ogromnom području. Ne samo da je ostavila trag, nego je i došla u kontakt s Indijskom, Budističkom, Perzijskom i mnogim drugim drevnim civilizacijama i religijama.
Centri helenističke grčke misli više nisu bile samo grčke kolonije, a grčka filozofija se je nastavila u nekoliko glavnih tokova -- škola: Neoplatonisti, Skeptici, Cinici, Stoici, Epikurejci, Eklektici. S time da neke od tih škola više nisu bile Grčke nego Rimske. I zato sad počinjemo pomalo govoriti o Antičkoj filozofiji.
Atenska demokracija
Atena je bila prva demokratska država u povijest. Ali...
"Demokratska" ovdje ne znači da su Atenjani svake četiri godine imali izbore, a da su onda na zasjedanjima parlamenta odlučivali njihovi predstavnici. Jok, Atenjani su održavali javna zasjedanja na koja je mogao doći tko je htio. Tamo su međusobno diskutirali i na kraju glasali. I zato je umijeće govorništva bilo izuzetno važno.
Važne odluke je donosila skupština od 1000 slučajno odabranih glasača. S time da je "glasač" u Ateni bio slobodan muškarac stariji od 20 godina. Robovi i žene nisu imali pravo glasa.
"Demokratska" ovdje ne znači da su Atenjani svake četiri godine imali izbore, a da su onda na zasjedanjima parlamenta odlučivali njihovi predstavnici. Jok, Atenjani su održavali javna zasjedanja na koja je mogao doći tko je htio. Tamo su međusobno diskutirali i na kraju glasali. I zato je umijeće govorništva bilo izuzetno važno.
Važne odluke je donosila skupština od 1000 slučajno odabranih glasača. S time da je "glasač" u Ateni bio slobodan muškarac stariji od 20 godina. Robovi i žene nisu imali pravo glasa.
petak, 21. ožujka 2008.
Zaratustra
Zaratustra je bio začetnik religije koja je imala velik utjecaj na zapadnu religiju i filozofiju.
Naravno, o njemu se malo toga zna. Rodio se i djelovao oko 6. stoljeća prije nove ere. Vjerojatno je bio svećenik. Ono što danas smatramo kao Zoroastrizam je možda religija koja nema veze s njenim osnivačem. Ali, neivosno o tome, to je bila jedna od prvih monoteističkih religija uopće.
On nije govorio kako bogovi prijašnjih religija ne postoje. Tvrdio je kako je jedan od njih onaj najvažniji u cijelom panteonu i jedini vrijedan poštovanja. I u tom panteonu su postojala druga nebeska bića, ali oni su imali minorne uloge.
I, što je izuzetno važno, po njemu postoji dvije sile -- sila dobra i sila Zla. Neki ljudi biraju postati sljedbenici dobra, a neki zla. Borba između dobra i zla je u ovom našem svijetu stalna. Ljudi i duhovna bića imaju potpunu slobodnu volju odlučiti se kojoj će se sili prikloniti.
Međutim, temelj religijskog vjerovanja je da će, prije ili kasnije, sila dobra pobijediti. Ljudi koji su bili sljedbenici te sile mogu se nadati da će postati dijelom kraljevstva koje će nastati nakon te pobjede. Oni koji odaberu krivu stranu (Zla) će biti osuđeni vječno nastaviti svoj život u ovom ili nekom još mizernijem obliku.
Naravno, o njemu se malo toga zna. Rodio se i djelovao oko 6. stoljeća prije nove ere. Vjerojatno je bio svećenik. Ono što danas smatramo kao Zoroastrizam je možda religija koja nema veze s njenim osnivačem. Ali, neivosno o tome, to je bila jedna od prvih monoteističkih religija uopće.
On nije govorio kako bogovi prijašnjih religija ne postoje. Tvrdio je kako je jedan od njih onaj najvažniji u cijelom panteonu i jedini vrijedan poštovanja. I u tom panteonu su postojala druga nebeska bića, ali oni su imali minorne uloge.
I, što je izuzetno važno, po njemu postoji dvije sile -- sila dobra i sila Zla. Neki ljudi biraju postati sljedbenici dobra, a neki zla. Borba između dobra i zla je u ovom našem svijetu stalna. Ljudi i duhovna bića imaju potpunu slobodnu volju odlučiti se kojoj će se sili prikloniti.
Međutim, temelj religijskog vjerovanja je da će, prije ili kasnije, sila dobra pobijediti. Ljudi koji su bili sljedbenici te sile mogu se nadati da će postati dijelom kraljevstva koje će nastati nakon te pobjede. Oni koji odaberu krivu stranu (Zla) će biti osuđeni vječno nastaviti svoj život u ovom ili nekom još mizernijem obliku.
Grčka filozofija nakon Aristotela
Nakon smrti Aleksadra velikog -- carstvo mu se raspalo na državice koje su vodili njegovi najvažniji ljudi (najduže se održala dinastija Ptolomeja u današnjem Egiptu i Libiji). Taj period Grčke povijesti je poznat pod nazivom Helenističko razdoblje.
U Egiptu su Ptolomeji izgradili Aleksandriju, poznatu po svojoj knjižnici -- najvećoj u to vrijeme. Aleksandrija je dugo vremena bila jedan od najvećih kulturnih centara Grčkog svijeta.
Što se zbivalo s filozofijom? Za početak...
Na dalekom istoku, grčka civilizacija se je susrela s jednom novom religijom -- budizmom (i stvorila cijelu jedno kulturu -- takozvani Grkobudizam). U Perziji je susret bio s Zoroastrizmom i Zaratustrom.
U Egiptu su Ptolomeji izgradili Aleksandriju, poznatu po svojoj knjižnici -- najvećoj u to vrijeme. Aleksandrija je dugo vremena bila jedan od najvećih kulturnih centara Grčkog svijeta.
Što se zbivalo s filozofijom? Za početak...
Na dalekom istoku, grčka civilizacija se je susrela s jednom novom religijom -- budizmom (i stvorila cijelu jedno kulturu -- takozvani Grkobudizam). U Perziji je susret bio s Zoroastrizmom i Zaratustrom.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)