Zenon

Parmenidov sljedbenik učenik i (vjerojatno) ljubavnik, Zenon je (490-430 p.n.e.) je poznat prije svega po svojim paradoksima.

Kako je Parmenidova ideja o svemu kao jednom bez početka i bez kraja bila oštro kritirizirana -- Zenon je svojim paradoksima pokušao dokazati kako te kritike nisu opravdane. Zanimljivo je da kritike nisu argument u prilog Parmenidovim idejama, nego argument protiv onih koji se s njime ne slažu. U biti, on kreće razmišljati na sljedeći način

Kad bi Parmenidovi kritičari bili u pravu onda...

...i sad tu slijedi niz logičkih koraka koji dovodi do nečega što ne može nikako biti istinito. Takav način zaključivanja se zove reduction ad absurdum iliti svođenje na kontradikciju.

Sve je jedno

Smisao Parmenidove filozofije se vrti oko smisla pojmova "biti" i " ne biti".

Zamišljam si kakav je mogao biti tok njegovih misli kad je započeo svoju filozofiju:

Kažemo da stvari jesu, ako to kažemo ispada da neke druge stvari nisu.

Međutim, ono što postoji jest, a ako nešto ne postoji onda nije.

Praznina nije, praznina ne postoji.

U tom smislu onaj prostor unutar čaše ne postoji (jer nije ).

Srećom, Grci su znali da postoji zrak i Parmenid je zamišljao kako se taj zrak uvlači u sve ono što bi inače bio prazan prostor u čaši. Kad ne bi bilo tog zraka -- prostor unutar čaše ne bi postojao. Ako ne postoji onda nema o tome smisla uopće govoriti. Ne postoji i točka.

Kad ne bi postojao zrak onda bi čaša bila ispunjena prazninom, za prazninu ne možemo kazati da
Isto kao, kad vrč ispunimo vodom -- ona ispunjava svaki dio vrča. Nema nikakve praznine između vode i stijenki vrča. Budući da nema te praznine ne možemo tvrditi da su voda i vrč međusobno različite stvari. Jer ne postoji granica koju možemo točno odrediti!

Isto tako, zrak oko vrča ispunjava sav prostor, dakle -- nema granice između vrča i zraka. Dakle, zrak i vrč pun vode su u stvari jedna te ista stvar. U stvari, cijeli svemir oko nas je jedna velika cjelina!

Parmenid II

Znamo da su ga u njegovom rodnom gradu smatrali vrhunskim pravnikom, a kasniji filozofi su ga izuzetno cijenili. S njime je nastala Elejska filozofska škola. Kao i kod ranijih filozofa -- od Parmenidovih spisa nije puno toga ostalo sačuvano: tek dio njegove poeme "O prirodi". I opet, fragmenti su toliko šturi da se ne može sa sigurnošću odrediti svi detalji njegove filozofije. Njegova filozofija je u stvari polemika s Heraklitom.

Po Heraklitu su uzbrdo-nizbrdo, toplo-hladno ili svijetlo-tamno, na neki teško objašnjiv način jedno te isto. Možda bi Heraklit nastavio i rekao da su i "biti" i "ne biti" jedno te isto, ali tu se Parmenid ne bi složio...

Parmenid: Ex nihilo nihil fit

Parmenid vjerojatno nije rekao baš "Ex nihilo nihil fit". Jer, u njegovom rodnom gradu (Elea) latinski je postao službeni jezik tek pet stoljeća kasnije. 515. godine prije nove ere je Elea bila dio "Velike Grčke" (Magna Graecia) -- odnosno grčkih kolonija u južnoj Italiji.

Međutim, izreka "Ex nihilo nihil fit" -- "Ništa ne nastaje iz ničega" najbolje opisuje bit njegove filozofije.

Stari cinik: Heraklit

Njegova ideja da svijetom vladaju suprotne sile koje su u stvari jedno te isto, vjerojatno potječe od Anaksimandra. Da podsjetim, on je smatrao kako je svijet stalno u ravnoteži, čim netko ili nešto pokuša svijet izbaciti iz ravnoteže -- protusila će sve vratiti u početno stanje. Međutim, po Heraklitu distinkcija između "sile" i "protusile" u stvari ne postoje -- one su jedno te isto.

Da Heraklit nije bio takav boem -- njegovo objašnjenje bi možda bilo sličnije Anaksimanderovom. Međutim, Heraklit je bio filozof-umjetnik. Njegova proza se sastojala od kratkih, jezgrovitih i zagonetnih rečenica. Cilj Heraklitove proze nije bio sustavno objašnjenje nego instinktivno razumijevanje.

Jedna te ista pojava u svijetu može drukčije izgledati različitim osobama. Isto tako jedno te isto objašnjenje možemo različito doživjeti. Ono što je apolonovskom Anaksimanderu bila njegova teorija o silama i protusilama -- to je starom dionizijevskom ciniku Heraklitu bila njegova kozmologija.

Heraklitov logos

Ideja logosa potječe od Heraklita. Po njemu sve dolazi iz logosa, ali logos nije jedan od četiri elementa. To je temeljni princip cijelog kozmosa. Heraklitov opis logosa je kontradiktoran -- logos je vidljiv i skriven, istovremeno i jest i nije. Cijelo vrijeme nam je pred očima, ali rijetko ga vidimo (i rijetki ga vide). Heraklitov logos nije isti onaj "logos" o kojemu su govorili kasniji filozofi kad su mislili na sposobnost ljudskog uma da razumom objašnjavaju svijet oko sebe. Heraklitov logos je sličniji taoističkom pojmu Tao-a.

Heraklit i elementi

Heraklit je poznat po svojoj kozmologiji. Po njemu je svijet oko nas miš-maš prirodnih sila koji se stalno mijenjaju, sudaraju, primiruju, zagrijavaju, hlade, kreću uzbrdo, nizbrdo, mijenjaju mirise i okuse... Stvari ne možemo opisati jedinstvenom rečenicom. Jer, kao prvo jezik ne može uhvatiti sve te promjene -- čim smo nešto rekli, to nešto se već promijenilo. I možda poprimilo neki drugi oblik ili neko drugo stanje. Za temeljni element nije mogao odabrati zemlju, jer je zemlja previše pasivna za njegovu filozofiju. Njegov temeljni element je onaj kod kojeg je ta dinamičnost najočitija -- vatra.

Heraklit

Još jedan filozof iz Male Azije. Napisao je jednu knjigu koja nije sačuvana. Navodno je pisanje prekinuo zbog svoje melankolije. Nakon smrti su mu prišili epitet "mračnog" filozofa kojeg je teško shvatiti. Bio je elitist -- posprdno je pisao o svima onima koji nisu sposobni shvatiti filozofiju. Od mnogih fragmenata vjerojatno je najpoznatiji:

Čovjek ne može dva puta ugaziti u istu rijeku, jer to više nije isti čovjek i to više nije ista rijeka. (Heraklit)

Pitagorejska duša

Pitagora je, u svoje vrijeme, bio poznat kao stručnjak o sudbinini ljudske duše, odnosno pitanju što se točno zbiva nakon smrti. Pitagorejci su vjerovali u besmrtnu dušu, koja se nakon smrti seli u neko drugo tijelo (metempsihoza iliti reinkarnacija). Ne nužno ljudsko.

Malo znamo o detaljima, ne možemo sa sigurnošću kazati jesu li smatrali da duša može ikad pobjeći iz tog kruga seljenja iz tijela u tijelo. I ne znamo je li iz jednog išla direktno u drugo ili su postojale nekakve stanke.

Pitagora

Ni danas nitko ne zna otkud dolazi Pitagorina sklonost mističnosti i tajnovitosti. U vrijeme u kojemu su ostali filozofi javno iznosili svoje ideje -- on je osnovao tajno bratstvo. Filozofi Miletske škole su bili praktični ljudi koji su željeli svijet oko sebe objasniti i to objašnjenje podijeliti s drugima, dok je Pitagora osnovao tajno bratstvo u kojemu su i matematička otkrića smatrali nečim za što ostatak svijeta ne smije znati. A, možda je bio i Anaksimanderov učenik -- otkud ta nova sklonost?

Možda, u stvari, Pitagorina ostavština i nije njegova -- nego njegovih sljedbenika. Možda je on pitagorejcima u ostavštinu ostavio ljubav za matematikom, muzikom i filozofijom, a možda samo mističnost (dok su matematiku i filozofiju razvili njegovi sljedbenici)? Veo tajnovitosti koja je obavijala cijelu njegovu školu je rezultirala time da su, nakon smrti, ljudi počeli idealizirati njegovo djelo. Govorili su da je imao natprirodne sposobnosti i tvrdilo se da je on otkrio većinu matematičkih zakona koje su, u stvari, otkriće njegovih učenika.

Danas ne treba ni idealizirati ni dramatizirati. Pitagorejci jesu bili tajno društvo, ali nisu bili ekstremisti. Bili su pacifisti, poštovali su jedni druge. Smatrali su kako se ljudska duša može liječiti muzikom i bili su posvećeni proučavanju matematike...

Pitagora i pitagorejci

Pitagora je rođen na otoku Samosu oko 570. godine p.n.e. O njegovom životu vrlo malo znamo, jer za sobom nije ostavio ništa zapisano. Za razliku od filozofa Miletske škole koji su cijenili praktičnost i razum -- filozofi okupljeni oko Pitagore nisu bili "škola" nego više nekakva mistična sekta -- takozvani Pitagorejci. I zato je danas vrlo teško procijeniti što je "pitagorejsko" Pitagorino, a što nam je ostalo od njegovih učenika.

Pitagorejci su bili vrsta tajnog društva, smatrali su kako postoji tajna veza između svijeta oko nas i brojeva. Isto tako postojala je tajna veza između brojeva i glazbe, i glazbe i našeg uma. Velika otkrića do kojih su došli su bila tajno čuvana. Priča se da su jednog svojeg člana ubili zato što je nekome izvan društva opisao otkriće o nesumjerljivosti stranica pravokutnog trokuta (odnosno postojanje iracionalnih brojeva). Morali su se pridržavati strogih asketskih zakona o prehrani i ponašanju. Smatrali su da je duša besmrtna i da se nakon smrti seli (reinkarnira).

Tri vrste ljudi

Postoje tri vrste ljudi koji dolaze na olimpijske igre. Osim spoznaje da neki čovjek spada u neku skupinu -- ta je podjela i kvalitatitivna. Odnosno, znamo da su ljudi iz neke skupine (u određenom smislu) bolji od onih iz neke druge skupine. Pa, idemo redom: Najmanje vrijedni su oni koji ne dolaze zbog igara nego zato što se na igrama sakuplja veliko mnoštvo. Veliko mnoštvo je i prilika za zaradu. U tu skupinu spadaju trgovci, kupci, mešetari, kladioničari... Drugi skupinu čine ljudi koji su se došli natjecati -- sportaši. Oni su tu zbog slave. I treću, najbolju, skupinu čine promatrači. Oni koji promatraju, procjenjuju i ocjenjuju.

Kao na olimpijskim igarama -- tako se i ljudi u svakodnevnom životu dijele na tri skupine. Ulogu koju na olimpijskim igrama imaju promatrači -- u svakodnevnom životu imaju filozofi. Oni promatraju svijet, traže pravila i zakonitosti, kategoriziraju i procjenjuju važnost. Oni, dakle, razumiju svijet. Naravno, to je podjela koju je izmislio filozof. Da je u pitanju bio sportaš ili trgovac, ljestva "važnosti" bi izgledala malo drukčije.

Ova podjela ljudskog roda se može shvatiti i kao podjelu ljudskog uma -- jer svatko od nas je pomalo trgovac, pomalo sportaš i pomalo filozof.

Navodno je ova podjela društva (i ljudskog uma) djelo sljedećeg velikog grčkog filozofa -- Pitagore.

Apolonsko i dionizijevsko

Treba napomenuti da "apolonsko" i "dionizijevsko" nisu suprotnosti. Ono što je apolonsko vrlo lako postane dionizijevsko i suprotno. Poezija je primjer, apolon je i bog poezije, jer pisanje epskih djela zahtijeva usredotočenost (od onog koji piše i od onog koji čita/sluša), zahtijeva smisao za ljepotu i kompoziciju. Ali, poezija nije samo epika, lirska djela mogu nastajati pod djelovanjem vina, mističnih iskustava i svega onoga što dolazi s boemskim životom.

Lirika je, često, "dionizijevskija" od epike. I u tom smislu poezija je nešto maglovito između ta dva filozofska koncepta.

Znanost je rijetko bježala od svog apolonovskog u dionizijevsko, međutim interpretacija znanostvenih otkrića -- jest.

Apolonovsko i dionizijevsko

Prije Pitagore -- jedna mala stranputica u mitologiju: I Apolon i Dionizije su Zeusovi sinovi. Apolon je bog sunca, svjetla, glazbe i poezije, a Dionizije bog vina i ekstatičnih iskustava. Kaže se da je "apolonovsko" sve ono što ima naglasak na razumu, urednosti, ljepoti, jasnoći, samokontroli, jedinstvenosti... Dok "dionizijevsko" ima naglašeno instinktivno, osjećajno, strastveno i višestruko...

Znanstvenici su, po prirodi stvari, dionizijevski tipovi. Miletska škola je zadovoljavala skoro svaki opis "apolonovskog", dok su Pitagorejci blago skrenuli (ili vratili se?) u mističnost. To ne znači da nisu cijenili znanstvenost i argumentiranost, ali način kako su tretirali znanstvene zaključke nije bio apolonovski.

Miletska škola

S Anaksimenom je završio niz filozofa prve evropske filozofske škole (zanemarimo na trenutak da je Milet u azijskom dijelu današnje Turske). Ono što je važno za Miletsku školu je što su oni prvi donijeli pogled na svijet koji se nije bazirao na mističnim religijskim iskustvima, i nisu bili zainteresirani za šaroliki cirkus grčkih bogova. Kao ni za ideju da se svijet objasni isključivo pozivanje na čovjekolike bogove.

Bili su to prvi pravi znanstvenici -- svoje zaključke su donosili na osnovu onoga što su imali priliku promatrati. Osim filozofskih nagađanja, istaknuli su se u drugim znanostima (matematika, astronomija...). Za njih je filozofija bila prije svega jedna praktična disciplina i svi su bili aktivni u političkom životu svoga grada. Nisu, kao neki kasniji filozofi, smatrali da je filozofija važnija od politike, trgovine i svakodnevnog života.

Anaksimen

Po Talesu je temeljni element voda, a Zemlja je ravna ploča koja pluta u oceanu, a po Anaksimanderu je temeljni element "beskonačno" (apeiron), a zemlja je okružena sa fiksiranim slojem zvijezda, Mjesecom i Suncem,

Treći važan filozof miletske škole je Anaksimen. Budući da je apeiron bio teško shvatljiv -- on je kao temeljni element uzeo zrak. Procesima zgušnjavanja iz zraka mogu nastati preostala tri elementa. A svijet oko nas -- sunce i mjesec su bili okrugli ravni diskovi koji su se kretali pred slojem fiksiranih zvijezda...

Porijeklo ljudi i životinja

Anaksimandar je proučavao fosile i na osnovu njih je (ispravno) zaključio da je život vrlo drevna pojava. I, zaključio je kako su prije današnjih životinjskih i biljnih posojale druge vrste. I ne samo to -- nego da su današnje vrste nastale od tih izumrlih vrsta.

A kako je, izgleda, nekad davno iz apeiron-a materija bila u obliku sličnijem tekućem nego krutom (a zemlja kao kruta tvar je kasnije nastala sušenjem) -- prvo su postojale ribe i ostala morska bića. Dakle, kopnena bića su morala nastati od morskih. Tako je i čovjek morao nastati od riba čije fosile je Anaksimandar proučavao.

Apeiron

Svi grčki filozofi su bili u potrazi odgovorima na pitanje (prvog) postanka i elementima na kojoj se baziraju svi ostali elementi. Za razliku od drugih koji su tražili među četiri klasična elementa (zemlja, zrak, voda i vatra) Anaksimandar je izmislio novi, peti -- apeiron.

Apeiron, od grčkog bezgranično ili neograničeno je nešto toliko neodređeno da se danas filozofi ne slažu s interpretacijom -- što je apeiron u stvari? Je li to neka točno određena stvar ili je to neka muljevita agregatna masa -- mješavina svega i svačega iz čega nastaju i u što se vraćaju preostale (s)tvari?

Anaksimandarova Zemlja

Anaksimandar je bio prvi koji je kretanje nebeskih tijela uspoređivao s nekakvim mehaničkim modelom. Prema tom modelu -- Zemlja se nalazi čvrsto u sredini. Okružena je pojasom zvijezda, iznad kojih se nalazi Mjesec i Sunce. Treba napomenuti da sama ideja da nebeska tijela kružnim putanjama obilaze neku središnju točku danas nama izgleda sasvim očita. Međutim, za ono vrijeme je to bila prilično radikalna.

Zemlja se ne miče zbog svoje "indiferentnosti" (ili jednakosti). Budući da se nalazi u sredini -- nema početni moment da krene u nekom smjeru. U biti -- ne može krenuti ni u jednom smjeru jer su svi smjerovi isti, a kako je nemoguće da se kreće u svim smjerovima istovremeno, mora stajati tu gdje jest.

Aristotel se malo našalio s tom idejom pa je usporedio s čovjekom koji je u jednakoj mjeri i gladan i žedan. Kad bi se našao između pića i jela, ne bi se mogao odlučiti kuda će, ostatak života bi proveo na tom istom mjestu i umro bi bi u dilemi hoće li prije jesti ili piti :)

Anaksimandar i prirodni zakoni

Bio je i prvi filozof koji je smatrao da se priroda ponaša u skladu sa zakonima, kao što postoje zakonitosti kojih se drže ljudska društva. I bilo što što krši te zakone ne može dugo trajati, jer ti zakoni će sve vratiti u prirodnu ravnotežu. Anaksimandar je volio tu ravnotežu, sistematičnost, simetričnost i matematičke proporcije.

Još o Anaksimandru

Iako je Milet u maloj Aziji -- Anaksimandar se smatra jednim od prvih evropskih filozofa.

I što točno znamo o autoru prve sačuvane rečenice evropske filozofije?

Rođen je 610 godine p.n.e. umro 546 ili 545. Bio je Talesov učenik, filozof, znanstvenik i političar. Smatraju ga osnivačem astronomije i prvim filozofom koji je izgradio svoju kozmologiju -- sustavni pogled na svijet oko nas (iliti svemir).

Talesova Zemlja

Tales je predložio nekoliko odgovora na pitanja o Zemlji i astronomskim fenomenima. On Zemlju zamišljao kao "nešto" što pluta u beskonačnom oceanu, a često se to Talesovo "nešto" opisuje kao "okrugla ploča". Međutim, nije jasno je li on smatrao da je zemlja ravna ploča, sasvim je moguće da je njegova ideja bila da se radi o valjku ili sferi, a neki smatraju da su kasniji grčki filozofi ideju "sfernatosti zemlje" preuzeli od našeg junaka.

Jedino, nije jasno kako su zamišljali sferu koja pluta na oceanu. Očito bi Grčka i bliski Istok trebali biti na vrhu te sfere. Jer, Grci su hodali uspravno, a kako bi se udaljavali od tog vrha -- sve bi krenulo nizbrdo... Sve dok se ne bi strmovalili u (pra)ocean.

I još...

Zaboravih: Za vrijeme u kojem je živio, Tales je doživio duboku starost. Prema nekim tvrdnjama umro je sa 78, a prema drugima s 90 godina. Prava godina rođenja nije poznata, ali pretpostavlja se da je to 624 (u vrijeme 39. grčke olimpijade). Živio je u Miletu (danas u turskoj), i tamo je bio aktivan u političkom životu.

Talesova etika

Kao i mnoge druge stvari o Talesu, i o njegovoj etici ne znamo baš mnogo. Većina toga nam ostaje od Diogena Laertija (Diogenes Laërtius) -- povjesničara i biografa grčkih velikana (ali i o njemu u stvari znamo vrlo malo...). Ono što znamo je da je Tales vjerovao u sveprisutnog boga koji nije imao ni početka ni kraja i koji je znao prepoznati dobro od zla kod čovjeka. I očekivao je da se čovjek ponaša u skladu s time.

Tales je vjerovao da čak i stvari (dakle ne samo biljke, životinje i čovjek) imaju svoju dušu. Je li to, u njegovim očima, imalo nekakve etičke posljedice nije jasno...

Tales

Ako je istina barem pola onoga što o Talesu pričaju, onda je on bio pametan čovjek. Ali, ništa od njegovih spisa nije sačuvano, tako da su sve to samo prepričavanja onih koji su ga imali priliku poznavati ili čitati što je on napisao. Je li istina da je doista predvidio pomračenje sunca (ili je poznavao tablice drevnih mezopotamskih naroda koji su marljivo bilježili pomrčine).

Vjerojatno je istina da je teoremom o sličnosti trokuta izračunavao udaljenost brodova od obale, i vjerojatno nije istina da je izračunao visinu piramida. Bio je praktični političar, biznismen. Vjerovao je u pravednog boga i vjerovao je da se ljudi trebaju ponašati pravedno, ali nije bio demokrat -- kao i mnogi drugi grčki filozofi koji su vjerovali kako je prosvijećeni apsolutizam bolji od demokracije.

I, ono što je najbitnije -- prvi je prirodu i postanak svijeta objašnjavao bez natprirodnog uzroka. Njegova kozmologija je bila bazirana na vodi -- voda kao esencija svih drugih tvari.