Prije Pitagore -- jedna mala stranputica u mitologiju: I Apolon i Dionizije su Zeusovi sinovi. Apolon je bog sunca, svjetla, glazbe i poezije, a Dionizije bog vina i ekstatičnih iskustava. Kaže se da je "apolonovsko" sve ono što ima naglasak na razumu, urednosti, ljepoti, jasnoći, samokontroli, jedinstvenosti... Dok "dionizijevsko" ima naglašeno instinktivno, osjećajno, strastveno i višestruko...
Znanstvenici su, po prirodi stvari, dionizijevski tipovi. Miletska škola je zadovoljavala skoro svaki opis "apolonovskog", dok su Pitagorejci blago skrenuli (ili vratili se?) u mističnost. To ne znači da nisu cijenili znanstvenost i argumentiranost, ali način kako su tretirali znanstvene zaključke nije bio apolonovski.
