U jednom Platonovom dijalogu, Sokrat objašnjava mogućnosti spoznaje temeljnih istina: Po njemu je duša besmrtna i rođena je sa svim znanjima koja su joj potrebna. I zato, otkrivanje filozofskih tajni u stvari nije otkrivanje potpuno nepoznatog, nego prisjećanje onoga što već znamo. Zato, kod podučavanja, ne treba učenika učiti nego voditi ka znanju.
Svaka tvrdnja može biti istinita ili lažna. Platon je vjerovao kako je važno vjerovati u istinu, ali jednako je važno imati jake razloge zbog kojih vjerujemo da je naš stav istinit. Dakle, apsolutna istina u koju vjerujemo, a nemamo jakih argumenata, nije jednako vrijedna nekoj drugoj istini koju možemo dokazati.
To je njegov odgovor na jedno od temeljnih filozofskih pitanja: "Može li čovjek shvatiti svijet oko sebe?". Ali to je i polemika sa grupom koja je postojala u to vrijeme -- sofistima. Sofisti su bili skupina učenih ljudi koje su prenošenje svojeg znanja shvaćali vrlo pragmatično. Podučavali su stvari koje su ljudima bile potrebne u životu. Dakle, motiv nije bio ljubav prema znanju. I podučavali su za novac. Potpuna suprotnost onovjekovnim filozofima.
