Problem kojeg je Platon pokušao riješiti svojom teorijom o formama je u stvari problem s našim jezikom i našim mislima. Kad kažemo "Ana" na umu nam je neka točno određena osoba i znamo sve o njoj, ali kad kažemno "čovjek" -- ono o čemu govorimo je nešto potpuno općenito. Znamo da "čovjek" ne mora nužno imati sva Anina svojstva, taj općeniti "čovjek" nema boju očiju, nema spol, boju kože. I, u stvari, "čovjek" ne postoji u našem svijetu. Postoje samo konkretni Damjani, Ane, Roberti, Platoni, Herakliti...
Ipak, kad kažemo "čovjek" toliko smo sigurni u ono što govorimo da možemo kazati kako ljudi postoje. Nabrajamo svojstva koje imaju i tražimo zakonitosti po kojima se ponašaju. Kakva je točna veza između "čovjeka" i konkretnih ljudi. Ili, kakva je veza između ljubavnih veza konkretnih ljubavi i općenite "ljubavi"? Platon ove općenite kategorije naziva "formama".
Platonova teorija o formama se zasniva na pretpostavci da postoji neka druga razina pojavnosti u kojima stvari imaju svoju pravu prirodu. I ne samo stvari nego i pojave (kao ljepota ili pravednost). Forme u tom svijet su hijerarhijski poredane, a na vrhu je pojan dobrote. Forme su razumljive samo razumom, a svijet oko nas osjetima.
Svaka forma, je na neki način predložak za stvari i pojave u našem svijetu. Na primjer -- konkretan čovjek, konkretan kamen, ili ljepota neke žene. Za razliku od pojma "čovjek", "kamen" ili "ljepota". Ovo svjetovno konkretno je, na neki način vezano s formom. Točan odnos forme i konkretne stvari je predmet mnogih nejasnoća u filozofskom svijetu.
Međutim, treba kazati da je Platon, u drugoj polovici svog života, našao neke probleme koje teorija o formama ne objašnjava baš najbolje.
